Foto: Scena iz filma ‘Tišina’

Potaknut informacijama iz katoličkih medija koji su filmu Tišina dali pozitivnu kritiku, otišao sam ga pogledati na dan premijere, 6. siječnja 2017. Moram reći da sam bio pomalo sumnjičav jer sam pročitao i negativne kritike, ali s druge strane činilo mi se je da moram ostaviti po strani predrasude. Sada, nakon što sam ga pogledao, ne žalim što sam ga vidio, ali da sam znao što ću vidjeti u tom filmu – ne bih otišao.

Znao sam da ću gledati težak film, s prizorima sirove patnje jer je rečeno da je riječ o vjerskom progonu. Ali, to nije razlog zašto sam ostao razočaran. Nije bilo dosadno. Naprotiv, film je tehnički vrlo dobro napravljen i sama priča ne dopušta da se ijedan trenutak pažnja skrene na nešto drugo. No sadržaj je loš za vjernika, ili bolje rečeno, zao je, jer ranjava. Ne kažem da je negativan ili pogrešan. Film je zao i pokušat ću u nekoliko točaka objasniti zašto to mislim. Učinit ću to na dva načina; prvi u odnosu na sadržaj filma, a drugi na temelju onoga što se događa u današnjem svijetu.

Sadržaj filma

1.Tišina je loš film jer nas uči apostazirati (grč. apostateootpadam – otpasti, odmetnuti se, odvojiti se od pravog naučavanja ili vjere, odreći se vjere).

Postoji pedagoški princip drevne tradicije koji kaže da kada poučavate drugoga, on uči, prisvaja nešto. Kad god nešto poučavate (pokazujete, prikazujete), stavljate one koji vas čuju u položaj za učenje, tako da ono što govorite prisvoje kao vlastito. Ako pokazujem, na primjer, što je ljepota, učenik to prisvaja. Ako tumačim nešto pogrešno, to tumačenje prisvaja onaj koji uči, osim ako ta osoba ima dovoljno razvijeno kritičko mišljenje. Može se raspravljati sa stručnjacima o tome može li ovaj film biti valjan i/ili koristan za održavanje teoloških rasprava o odreknuću vjere. Možda. Ne znam. Ali on nije za širu javnost koja je jedva upućena u vjerska pitanja i nesvjesna teoloških suptilnosti.

2.Film je loš jer opravdava otpadništvo od vjere. Evo još jedan razlog. Ne prikazuje se samo to otpadništvo nego ga se opravdava, prikazuje ga se prihvatljivim, čak i kompatibilnim s vjerom. Apostazija je vrlo ozbiljan grijeh jer znači odricanje od većeg dobra koje vjernik ima, a to je vjera, koja je čak i iznad vlastita života. I još je teži ako su otpadnici dva svećenika, kao što je prikazano u filmu.

Vjerniku su potrebna svjedočanstva mučenika, onih koji su bili u stanju čvrsto ustrajati u vjeri unatoč zločinima kojima su bili izloženi

U vrijeme vjerskih progona, pojam otpadništva vrlo je lako razumjeti i nisam iznenađen niti šokiran što postoje otpadnici. Bilo ih je neprestano kroz povijest Crkve, od početka kršćanstva, i mislim da ne postoji osoba koja bi prstom ukazala na otpadnika, osobito ako je otpadništvo uzrokovano prijetnjom strašne patnje ili sigurnom smrću. Samo Bog zna koji je rezultat snažnih i protivnih sila koje ljudsko srce vode u otpadništvo: fizički i psihološki pritisak kojem su progonjeni podvrgnuti, strah od patnje i smrti, bespomoćnost, težina vjere, ljubav prema Kristu raspetom, sposobnost ili nesposobnost za mučeništvo, itd.

Sve je to razumljivo, ali ono što kršćaninu pomaže jest snaga mučenika, a ne slabost onoga koji poriče. Odmetniku će suditi milosrdni Bog. Crkva nije nikoga osudila na pakao, čak ni Judu. Vjerniku su potrebna svjedočanstva mučenika, onih koji su bili u stanju čvrsto ustrajati u vjeri unatoč zločinima kojima su bili izloženi, oni koji „nisu ljubili života svoga, sve do smrti“ (Otk 12, 11).

Kada govorim o slabostima, imam ih dovoljno, ne trebam ih više. Ako mi prikazuju da je ta slabost opravdana, vrlo je vjerojatno da ću biti sklon opravdati i svoju, umjesto da se borim protiv toga i pokušavam je nadvladati.

3.Moramo izbjegavati patnju pod svaku cijenu. Time se očituje odbijanje križa. „A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kol 1, 23-24). To je ono što nam govori Božja riječ i to je ono što svaki praktični kršćanin često čuje u propovijedima. Dakle, u Tišini se od početka do kraja filma pokazuje suprotno. Mislim da ne pretjerujem ako kažem da se film u potpunosti protivi sadržaju spomenutog citata iz Svetog Pisma.

4.Naslov Tišina navodno upućuje na Božju tišinu tijekom užasnog mučeništva, koji je opisan u filmu. To je očito lažna poruka koja se proteže do kraja filma. Gledatelja se želi uvjeriti u Božju tišinu, kao prvo, tijekom patnje i smrti zajednice japanskih kršćana – siromašnih i bespomoćnih seljaka, a s druge strane, u trenutku dvojbe dvaju isusovačkih svećenika o apostaziranju ili dopuštanju da drugi pate.

Bog u filmu šuti pred patnjom svoje skromne djece, sve do određenog trenutka kada izravno govori protagonistu: ‘Odreci se svoje vjere’

Redatelj filma želi istaknuti ove dvije tišine. Izopačenost se očituje – Bog šuti pred patnjom svoje skromne djece, sve do određenog trenutka kada izravno govori protagonistu: „Odreci se svoje vjere.“ Taj čin apostasije u filmu sastoji se od gaženja slike Isusa Krista. Doslovno, u tom trenutku filma sam Krist iznutra progovara isusovcu: „Gazi me.“ Dakle, Krist se očituje glasom jedino kada potiče svećenika na odreknuće. Krist šuti kada patite, ali progovori da padnete. Onda bi mogli reći da je Krist poticao Judu da ga izda, tako što mu je šapnuo nešto slično u srcu: „Hrabro Judo, predaj me, moraš me predati.“ Ili bolje rečeno: Bog potiče na grijeh. Postoji li veća neistina nego predstaviti Boga kao izvor iskušenja i, stoga, u konačnici kao nekoga tko je odgovoran za zlo?

5.Budizam i kršćanstvo zapravo su jedno te isto. Shvaćam da ovo danas vrlo dobro zvuči mnogim ušima. Već godinama slušamo mnoge ljude koji su uvjereni da su sve vjere iste. Ne pokušavam raspravljati o toj nedopuštenoj pogrešci za kršćanina. Dovoljno je reći da takvo stajalište proturječi konačnoj Kristovoj naredbi: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20). Ako su sve vjere jednake, koja je onda svrha toga da Crkva bude misionarska?

Mučeništvo je predstavljeno kao nesreća. Ali to nije istina…

6.U filmu je jasno prikazano da se kršćanstvo ne može ostvariti u Japanu. To je također u suprotnosti s prije spomenutim Gospodinovim riječima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode.“

7.Mučeništvo je predstavljeno kao nesreća. Ali to nije istina. „Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere“, piše u Katekizmu Katoličke Crkve (br. 2473). U katoličkoj tradiciji, mučeništvo je čast kojom Bog obdaruje izabrane. Razumijevanje mučeništva kao nesreće od koje se mora pobjeći, može se usporediti s razmjenom prvorodstva za zdjelu leće koja se je dogodila između Ezava i Jakova, prema Svetom Pismu. Onaj koji spašava svoj život tako što odbacuje vjeru, zadovoljava trenutnu potrebu za dužim životom na zemlji nakon kojeg slijedi ‘obična’ smrt, umjesto slave vječne besmrtnosti koja je osigurana mučeniku.

Film ovih sedam točaka, kao što sam primijetio, brani i opravdava. Drugim riječima, da sažmem: različiti katolički portali vjernicima preporučuju film koji izravno napada određene vjerske istine, tako što korigira samoga Krista i suprotstavlja se Božjoj Riječi objavljenoj u Svetom Pismu.

Poveznica s današnjim vremenom

1.Priznajem da je lagano i ugodno gledati jedan film i kritizirati ga. U oba slučaja to radim sjedeći na udobnom kauču, u zemlji s prihvatljivom vjerskom slobodom i bez prijetnji ili nekih rizika. Štoviše, ovo pišem na vlastitu inicijativu (koja je ujedno i odgovor na molbe meni bliskih ljudi da javno izrazim svoje mišljenje), koristeći mogućnost slobode izražavanja, koju zakoni prepoznaju i štite.

Dakle, dok budem iznosio mišljenje s kojim će se neki složiti, a bojim se da će biti više onih koji se neće, svjestan sam da su mnoga braća u vjeri progonjeni tako krvavo kao što je prikazano u filmu.

U Tišini su pobjednici progonitelji…

2.Danas su Sirija, Indija, Pakistan, Kina, Irak, Egipat, Nigerija, Čad, Sudan, Libija, Jemen… zaliveni suzama i krvlju onih koji su čuvali i još uvijek čuvaju svoju vjeru, istu vjeru kao što je moja, te trpe i nastavljaju trpjeti zbog toga.

Biste li preporučili, čitatelju, ovim progonjenim kršćanima da pogledaju Tišinu, napominjući im da je to vrlo zanimljiv film? Mislite li da će svećenike, pastire tih progonjenih zajednica zaintrigirati ovaj protuprimjer isusovaca koji su otpali od svoje vjere? Ne govorim o fiktivnim ili mogućim pretpostavkama, nego o vrlo gruboj stvarnosti koju naša braća svakodnevno trpe u tim zemljama, dok mi raspravljamo o filmu. Mislite li da to ima neke veze s općinstvom svetih?

3.Kada je riječ o tome što je prikladno od onoga što se javno nudi, postoji jedno vrlo korisno pitanje: Kome to koristi? Tko dobiva nešto s ovime? Ne govorim o ekonomskoj dobiti, nego o idejama. Čijem duhu koristi Tišina? Ovdje su prikazana dva suprotstavljena stajališta: prognanik i progonitelj. Koga se osnažuje u njegovu položaju? Tko je izašao ojačan, prognanik ili progonitelj? Za one koji sumnjaju u odgovor, on glasi ovako: U Tišini su pobjednici progonitelji koji osvajaju igru, i to odricanjem vjere isusovačkih svećenika i izumiranjem kršćanstva u Japanu, dok su poraženi i oni kršćani koji su se odrekli vjere, i oni koji to nisu učinili.

Ova je kritika napisana u isto vrijeme, sasvim slučajno, kada slušamo o dvama događajima u svijetu koji su usko povezani s temom mučeništva. S jedne strane, kao što čujem na radiju, prošlo je već tisuću dana otkada je gotovo tristo nigerijskih djevojaka zatočeno u rukama terorista Boko Harama. Neke od njih, rijetke koje su se mogle vratiti u svoja sela, pričale su o beskrajnoj brutalnosti kojoj su bile podvrgnute. Ako je Tišina tako dobar film kao što neki govore, ohrabrujem one koji tako misle da organiziraju projekciju filma tim mladim ženama i njihovim obiteljima, tako da mogu vidjeti film i razgovarati o njemu.

Druga je slučajnost datum 9. siječnja. Na ovaj dan proslavili smo u dvije španjolske biskupije (Cordoba i Toledo) sv. Eulogija iz Cordobe, svećenika iz devetog stoljeća koji je umro kao mučenik u kalifatu Cordobe zbog islamskog progona.

Ako se jednog dana vrate progonstva, volio bih imati na umu primjere svetih mučenika, muškaraca i žena, djece, mladih i starih koji su trpjeli sretni, s gorućim duhom

4.Nadam se da se u Španjolskoj neće ponoviti progon katolika kao što se je dogodio u određenim vremenima naše povijesti. Ali, ako bismo morali ponovno trpjeti, ono što mislim da trebamo jesu riječi ohrabrenja i jakosti Duha Svetoga, kao što piše u spisima svetog Eulogija. Imamo tisuće uzornih svjedočanstava mučenika u cijeloj Crkvi, u svim zemljama i u svakom vremenu. Crkva, koja je majka i učiteljica, u trenutku kanonizacije postavlja ih kao primjere, između ostalog, zato što su dostojni oponašanja u trenutku kada nam nedostaje snage. I njima je bilo teško, ali su se potpuno povjerili Kristu, kralju mučenika, koji, prema riječima iz liturgije, crpi snagu od slabih i preko naše krhkosti donese svjedočanstvo. Poučavanje takvih primjera je ono što čini dobro, ali ne i primjer Tišine, barem meni, koji sam toliko slab, možda i više od onih otpadnika.

Ako se jednog dana vrate progonstva, volio bih imati na umu primjere svetih mučenika, muškaraca i žena, djece, mladih i starih koji su trpjeli sretni, s gorućim duhom i koji su preminuli radosni. Dok oni otpadnici koji su ostali živi, došli su do kraja zemaljskog života puni tuge koja je izvirala kroz sve pore njihove duše. I ja bih također volio imati blizu sebe svećenike poput svetog Eulogija, revne pastire koji će tješiti narod i izgrađivati ga tako da će ići ispred svojih vjernika u radosnom predanju svoga života, a to je ono što su učinili svi mučenici u svim vremenima.

Autor: Estanislao Martín Rincón (Catholic.net)