Duhovnost

Tip kršćanina koji je posvećen, ali u sebi nema radosti Da bismo služili, najprije trebamo primiti. Ako tko izokreće taj poredak, donosi trpke, pa čak i umjetne plodove

Foto: Unsplash, MI PHAM

 

(…) da bismo osjetili radost u davanju, najprije i sami moramo biti darovani. Ako ranije nismo iskusili božju velikodušnost, onda, jednostavno, nemamo što dati drugomu. Sveti Petar mogao je postati pastirom Kristova ovčinjaka samo zato što je najprije iskusio što to znači biti pronađena ovca. Iskusio je Isusovu brigu, njegovo oproštenje i vodstvo. I zahvaljujući tomu mogao se je potom baviti brigom za druge.

Ne dajemo ništa sami od sebe

Ako smo od Boga primili nježnost, i mi ćemo davati nježnost drugima; ako smo primili milosrđe, i mi ćemo biti milosrdni. Ne dajemo ništa sami od sebe. Isus govori Samaritanki: „Voda koju ja dajem, postat će izvorom koji struji u vječni život.“ Izvor! Dakle, ako dopustiš Isusu da te daruje, u tebi će provreti izvor iz kojega će se i drugi moći napiti. Vodu s izvora ne da se zaustaviti. Ona se razlijeva bez ograničenja.

da bismo služili, najprije trebamo primiti

Dakle, da bismo služili, najprije trebamo primiti. Ako tko izokreće taj poredak, donosi trpke, pa čak i umjetne plodove. Ne znam sjećate li se, ali u vremenima komunizma, kada u trgovinama nije bilo namirnica, bilo je moderno u dnevnom boravku na stol kao ukras staviti umjetno voće. Plastično grožđe, kruške, jabuke. Kada tko pokuša sam od sebe donositi plodove dobrih djela, podsjeća na nekoga tko daruje ljudima takvo umjetno grožđe. Time se možete ugušiti! Jer mladica ne može dati ploda ako je odvojena od čokota. Ona mora primati njegove sokove.

Jednostavno je. Ako osjećamo da smo puni milosti, na prirodan će način u nama roditi plod dobra koji možemo dijeliti dalje. Tada možemo služiti.

Bolna iskustva koje doživljavamo u životu pokušavaju narušiti to uvjerenje. Oni su poput vihora koji udara na kuću. Ali, ako je ta kuća izgrađena na iskustvu žive vjere – izdržat će

Naravno, ne radi se o tome da čekamo stanje savršene svetosti da bismo počeli činiti dobro. Dovoljno je, ako imamo živu vjeru, da je Bog s nama, jer po toj živoj vjeri u nama je više života nego smrti, više nade nego beznađa, više optimizma nego tjeskobe…
Bolna iskustva koje doživljavamo u životu pokušavaju narušiti to uvjerenje. Oni su poput vihora koji udara na kuću. Ali, ako je ta kuća izgrađena na iskustvu žive vjere – izdržat će.

Sjećam se da mi je jednom tijekom molitve Bog pokazao stanje moje duše nakon veoma mučna događaja. Bila je to slika zavoja na asfaltiranoj cesti koja se nalazila na planinskoj uzbrdici. Na strani provalije bila je podložena betonskim stupovima. Ta konstrukcija bila je prikazana kao nakon kiše ili poplave. Betonski stupovi su se urušili, ali unutar njih su čelične šipke koje su podržavale tu konstrukciju bile netaknute. Shvatila sam da, koliko god su me teški trenuci porušili, moja vjera je preživjela. Ali dobila sam i upozorenje. U meni nije sve stalno i otporno na olujne udare. Beton se je smrvio (Nije li on simbol onoga što se opire i ne može primiti novost?).

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh