Duhovnost

BOŽE MOJ!

TIJELO KRISTOVO Zašto je sakrament Tijela Kristova najveća svetinja koju na zemlji slavimo Pričest nije nagrada za svetost, nego nam je hrana na putu. „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega!”

Foto: Shutterstock


 

Tijelovo je kao blagdan u Crkvi nastao u srednjem vijeku, točnije u 13. stoljeću.
To je blagdan euharistije, tj. Tijela i Krvi Kristove. U svakoj Misi slavimo sadržaj ovoga blagdana.

U Misi je najvažnija, u sudjelovanju vjernika, pričest

Sakrament Tijela Kristova

Od nastanka Crkve, tj. od prvih Duhova, apostoli su u svojim zajednicama „lomili kruh”, to znači slavili Misu. U vrijeme progonstava Misa se slavila po kućama ili po katakombama, a kad je nakon 313. godine kršćanstvo dobilo slobodu, grade se crkve i u njima se okupljaju vjernici. U Misi je najvažnija, u sudjelovanju vjernika, pričest, tj. blagovanje posvećenog kruha što ga vjernici primaju, tj. Tijelo Kristovo.

Danas se praksa promijenila, vjernici se pričešćuju ne zato što bi bili dostojniji od onih u srednjem vijeku, nego zato što su shvatili da pričest nije nagrada za svetost, nego nam je hrana na putu. „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega!”

Zato je sakrament Tijela Kristova najveća svetinja koju ovdje na zemlji slavimo. Vjernici su s vremenom osjećali sve veće strahopoštovanje, gotovo strah pred pričešću jer su se smatrali nevrijednima tog sakramenta. U vrijeme ranoga srednjeg vijeka vjernici gotovo da se nisu pričešćivali jer su se bojali svetinje. Crkva je čak na početku toga istog 13. stoljeća na IV. lateranskom saboru svojom zapovijedi odredila da se svaki vjernik treba barem jednom u godini, tj. o Uskrsu pričestiti. Zbog rijetkog pričešćivanja kod Mise, Crkva je u tom istom stoljeću omogućila vjernicima da barem vide „Isusa”, tj. sakrament Tijela Kristova, kad ga već ne primaju. I tako je ustanovljen blagdan Tijelova, i počele su tijelovske procesije s Presvetim sakramentom i različite pobožnosti vezane uz pokazivanje Tijela Kristova.

Vjernik treba Božju blizinu koja nam je u Isusu darovana

Danas se praksa promijenila, vjernici se pričešćuju ne zato što bi bili dostojniji od onih u srednjem vijeku, nego zato što su shvatili da pričest nije nagrada za svetost, nego nam je hrana na putu.

„Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega!” govori stara kršćanska pjesma i molitva. Vjernik treba Božju blizinu koja nam je u Isusu darovana. Potrebno je za pričest biti koliko-toliko pripravan. Tome na osobit način služi sakrament ispovijedi. Ostala nam je i praksa izloženog sakramenta euharistije što ga zovemo „presvetim sakramentom” i praksa tijelovskih procesija po župama i crkvama.

Bez kompleksa vjere

Danas je to i izvanjska manifestacija vjere, ponosni čin vjernika kojim ne želimo da se vjera stjera u sakristije, ili da vjera bude samo tzv. privatna stvar pojedinca nego i ponosna stvarnost u društvu koja može utjecati na sve pozitivne trendove u onoj sredini u kojoj vjernici žive. Tijelovska je procesija ohrabrenje da se vjernici oslobode još od komunističkih vremena na ovamo, ili od vremena tzv. Prosvjetiteljstva, nekog nametnutog kompleksa vjere, kao da je to neracionalna, a po tome onda konzervativna i nazadnjačka stvarnost. Krist je naš učitelj i hod za presvetim sakramentom zapravo je ponosno prihvaćanje onoga što nam je Isus predao i što je rekao. To su istine pravog života, moralne vrijednosti koje nikada ne mogu zastarjeti.

„Vjerujem u svemu Kristu, Bogu svom!” ističe euharistijska molitva i pjesma vezana uz blagdan Tijelova.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh