Razmišljamo o evanđelju

FRA TOMISLAV PERVAN

„Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko”. Zašto Isus govori ovako ‘sablažnjivo’? Slušatelj koji nije ništa shvatio, koji nije povjerovao kako je Isus s neba, mora ga nakon ovih riječi – „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko” – smatrati ludim. Zašto Isus govori ovako 'sablažnjivo'?

„Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko”. Zašto Isus govori ovako 'sablažnjivo'

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

51„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” 52Židovi se nato među sobom prepirahu: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” 53Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! 54Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. 55Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. 56Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. 57Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. 58Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.”


Odlomak koji čusmo vrhunac je Isusova euharistijskoga govora. Isus ne traži od slušatelja samo vjeru u svoju osobu nego i stvarno blagovanje kruha koji je on u osobi. Ovo je tako drastično izražavanje da su protivnici kršćanstva u drugom stoljeću predbacivali vjernicima kanibalizam, ljudožderstvo. Isus ponovno svojim slušateljima počinje govoriti s „Amen, amen – ovo vam ja velim!” Kao što je prethodno vjera u Isusa bila preduvjet da bi čovjek imao vječni život, u ovom odlomku tjelesno blagovanje samoga Gospodina preduvjet je za život, da čovjek ima život u sebi. Riječi o tijelu i krvi morale su u židovskim ušima zvučati bogohulno jer njima je bilo zabranjeno uživati krv bilo koje životinje. Vjerovali su kako je u krvi sam život, sama duša živoga bića, i da čovjek blagujući krv, postaje sličan onome što u sebe uzima. Upravo to Isus ističe u svome govoru. Riječ je ne o fizičkom tijelu i krvi, nego o Sinu Čovječjem koji je uskrsnuo, proslavljen, uzvišen.

Isus ne ublažava nimalo svoje riječi. On jasno veli kako je njegovo tijelo kruh života. Ostaje pri riječi. Ne govori u slikama ni prispodobama, nego krajnje realno. Čak i pojačava i naglašava svoje riječi. Kruh je njegovo tijelo, a piće njegova krv. To trajno i iznovice sve snažnije ističe. Ne samo vjerovati, nego blagovati, u doslovnom smislu riječi. Sve se stavlja u odnos prema Ocu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene blaguje, živjeti po meni. Sin prima život od Oca, a onaj tko prima Sina, prima njegov život, stvara se životni lanac, zatvara se krug.

Već smo govorili o tome što znači u Ivanovu Evanđelju pojam ‘ostajati’, ‘biti’, ‘boraviti’. Smisao je zapravo biti u trajnoj, životnoj, egzistencijalnoj zajednici s Isusom, u zajedništvu koje će trajati vječno. Krist u meni, ja u njemu, to je smisao cjelokupne sakramentalne zbilje u kršćanstvu. To jest ‘imati udjela’ u svemu Isusovu. Kao što vječni Otac šalje svoga Sina te kao što Sin u svemu što jest i što čini, jest i čini po Ocu i iz Oca, tako i onaj koji blaguje Krista živi u zajednici s Isusom i po Isusu.

Zašto Isus govori ovako sablažnjivo

Pitamo se, zašto Isus govori ovako sablažnjivo, gotovo ‘materijalistički’, da on svojim slikama, metaforama slušatelje doslovce mora prepasti? Ne smije se uživati tijelo ni krv u židovstvu, a isto tako ni u poganstvu. Isus svjesno šokira i provocira svoje slušateljstvo, a ono je, u doslovnom biblijskom smislu ‘otvrdnulo’. Slušatelj koji nije ništa shvatio, koji nije povjerovao kako je Isus s neba, mora ga nakon ovih riječi smatrati ludim.

Bitna razlika između onog blagovanja mane u pustinji i blagovanja ovoga euharistijskoga kruha jest u tome što je onaj kruh u pustinji bio za zemaljski život, dok ovaj euharistijski – Kristov – jamči vječni život. Pretpostavka svemu jest vjera. Bez vjere nema euharistijskoga zajedništva s Isusom. Cijelo je šesto poglavlje jedna velika euharistijska meditacija koja se izlagala euharistijskoj zajednici, posvješćujući u ovom trenutku ono što se dogodilo ocima u pustinji. Samo sada na posve drugi način, na višoj razini. Bog postaje čovjekom, Bog postaje komadom kruha i gutljajem vina. Nema dvojbe: Bogu je stalo do našega tijela. Tijelo postaje ključem za razumijevanje ovoga Isusova govora. I važno je ovu tjelesnu protežnicu ne spiritualizirati. Isus tjelesno ne poništava, nego je tjelesno vršak ledenjaka.

Zašto ne govori Isus jednostavno: Poslušajte moj nauk, slijedite moju doktrinu, ne zaboravite mojih riječi? Riječi čovjek može prihvatiti ponavljajući ih i pamteći, razmišljajući o njima. Ali se to u ovom surječju obezvrjeđuje. Zašto? Zato što su jelo i piće bitni za čovjekov tjelesni život, dok slušanje nije. I uostalom, Isus misli na sebe, svoju osobu, a ne svoj nauk i riječ, misli na sebe, tjelesnoga, s tijelom, s kožom, kosom, svim organima, misli na sebe kao utjelovljenoga Logosa. Ne govori on o sebi kao nekakvu nebeskom sublimatu ili ekstraktu, sažetku svoga nauka. On je sam u svojoj konkretnoj osobi istina, svjetlo, život, put i cilj. On je sakrament, most do Boga, a ne nauk, pa ni pravovjerni nauk. Od samoga početka Evanđelja imamo pred sobom jedno savršeno jasno: On je sam utjelovljena Riječ Božja. Božja Riječ, dakle, govor, ne kao knjiga, nego kao čovjek on boravi među nama. To je ključ svih ovih izričaja.

„Želim Božji kruh, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav”

Sv. Ignacije Antiohijski, zvani Bogonosac – Teofor, mučenik iz Trajanova doba, u svojoj poslanici Smirnjanima piše ovako spram euharistije: „Pazite na zastupnike krivovjernih mišljenja glede milosti Isusa Krista koja je došla k nama, te kako se ponašaju suprotivno Božjoj nakani! Ne brinu se oko zapovijedi ljubavi. Ne skrbe se za udovicu, za sirotu, za ugrožene, za zatočene ili oslobođene, za gladnoga ili žednoga. Odalečuju se od euharistije i molitve jer ne priznaju da je euharistija Tijelo Otkupitelja našega Isusa Krista, koje je trpjelo za naše grijehe, a koje je Otac u svojoj dobroti od mrtvih uskrisio. I oni koji se protive daru Božjem, umiru u svome prijeporu. Veoma bi im koristilo kad bi priznali ljubav da i oni uskrsnu iz svoje opačine”.

A u Poslanici Rimljanima isti Ignacije veli: „Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda razapeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj nutrini žubori i iznutra govori: ‘Dođi k Ocu’. Ne veseli me propadljiva hrana niti naslade ovog života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav”.

Autor: fra Tomislav Pervan

Izvor: Medjugorje.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh