Foto: Shutterstock

Sestra Tarzicija poglavarica je i samim time, teško uhvatljiva. Nije zgodno da se nekoga na tako važnoj funkciji može lako dobiti pozivom. Jednom mi je dobacila na kraju razgovora:

– A, jesam li Vam ispričala kako sam imala telefonski poziv od Gospodina Boga?

– Ne… molim Vas da mi ispričate…

– Sutra ćemo telefonski, sada imam konferenciju…

I tako je počeo niz neprilika s vremenom. Sestra Tarzicija žarko mi je željela ispričati priču, ali uvijek bi se nešto ispriječilo. Kada mi je po stoti puta sestra Gaudia javila da poglavarica ne može razgovarati jer ima važnih obaveza, poslao sam joj e-poštu:

Sestro, nazvao me Gospodin Bog i pitao jeste li mi već ispričali o Njegovu telefonskom pozivu. Počeo sam se izmotavati i odgovorio da ćete mi ispričati sutra jer sada nešto žurno moram obaviti…

Učinak je bio trenutan. Sljedeće jutro u poštanskome sam sandučiću ugledao debelu kuvertu od sestre Tarzicije. Preskačem srdačno zajedljiv uvod.

Sve je pusto i nepomično. Jedina misao koja uporno draži moju nutrinu je: BEZVRIJEDNA SAM. Za svoje sam grijehe zaslužila poštenu kaznu…

Sjedila sam u sobi i pisala strašno dosadan rad, koji sam morala ubrzo završiti. Znate, redovnice također ponekad moraju nešto napisati i to u roku. Dakle, sjedim i ništa ne mogu smisliti, sve me nervira, i zato što sjedim uprljana grijesima. Što duže sjedim, to više nad sobom osjećam otvoreno grlo pakla i crne rupe koje se nada mnom otvaraju, a u tim rupama vrijeme kao da ne protječe. Sve je pusto i nepomično. Jedina misao koja uporno draži moju nutrinu je: BEZVRIJEDNA SAM. Za svoje sam grijehe zaslužila poštenu kaznu. Pa da – mislim u sebi – sigurno će uskoro zazvoniti telefon i netko će me obavijestiti da mi je majka ubila brata ili da se dogodilo nešto jednako strašno. I dobro. Drugo ni ne zaslužujem.

A predstojnica mi je (u to vrijeme nisam vršila tu funkciju), izlazeći iz samostana, naredila da se javljam na telefon. Slušalica je mirno ležala na stolu, ali u trenutku kada sam pomislila da ću za svoje nepodopštine biti kažnjena strašnima vijestima, zazvonio je telefon.

Tresući se, podigla sam slušalicu i rekla:

– Halo…

Sestro, zar ste Vi grešnica?

Na sreću, nitko iz kuće. Neki nepoznat glas. Predstavlja se, kaže da se zove Friedrich i da pjeva u Noinoj arci. Pita može li na internetskoj stranici benda postaviti molitvu krunice Božjemu Milosrđu. Naravno, odgovaram. Nemamo mi neki monopol nad krunicom… i želim mu sve najbolje, a on meni kaže da se pomolim za njega.

– Pomolite se da uspijem u tome jer nema ljepšega nego kada djeca za djecu mole.

– Dobro, odgovorila sam – ali tek za tri dana jer se danas molitva neće primiti.

– Kako to mislite, neće se primiti? – upitao je začuđenim, prigušenim glasom. – To je neka tajna?

– Nikakva tajna. Za tri dana ću se ispovjediti, tek tada se možda nešto primi, sada neće od te molitve biti ništa.

– Sestro, zar ste Vi grešnica?

Progutala sam slinu i izrekla:

– Jesam.

A on će meni:

– Sestro, ja Vas molim da danas, odmah sada odete u kapelicu kao grešnica jer Bog voli grešnike. I objašnjava mi kako on zahvaljujući svijesti da je grešnik piše najljepše pjesme i da bih definitivno trebala u kapelicu…

Nije mi prijetio prstom, već me tako toplo i jednostavno promatrao, kao da mi je htio reći: Zar stvarno moram koristiti Poljski Telekom da bi napokon povjerovala da te volim?

I pukne veza.

Mislim si: Što je to? Nekakav Friedrich. Nikada nas prije nije zvao. Možda me Bog morao nazvati dok sam bila u sobi, u toj crnoj rupi jer sama iz nje ni za kakvo blago svijeta ne bih izašla…. Možda Bog?

I opet zvoni telefon.

– Opet ja, sestro. Odmah idite u kapelicu jer Vas Bog voli ovakvom kakva jeste. Baš sada.

I otišla sam. Kleknula sam u klupi. Podigla sam glavu i gledala u Njega. Gorljivo sam Ga promatrala. A On, znate, uopće mi nije okrenuo leđa. Nije mi prijetio prstom, već me tako toplo i jednostavno promatrao, kao da mi je htio reći: Zar stvarno moram koristiti Poljski Telekom da bi napokon povjerovala da te volim?

I što, možda biste i Vi htjeli čuti da Vas netko voli baš tako?

A čak i onda kada Vas nitko ne bi htio voljeti, On i dalje voli. Toliko je milosrdan!

Iz knjige „Čamac s rupama. Priče o milosrđu“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.