Duhovnost

MATEJ LOVRIĆ

„Tata, po cijele noći razmišljao sam o tebi…“ Tekst koji vrijedi pročitati...

„Tata, po cijele noći razmišljao sam o tebi…“

Foto: Shutterstock

 

Zadnjih tjedan dana proveo sam bez svoje obitelji.

Večer prije našeg ponovnog susreta razgovarao sam sa svojim trogodišnjim sinom.

Pokušavajući reći koliko sam mu nedostajao,

rekao mi je:

„Tata, po cijele noći razmišljao sam o tebi…“

Kada je razgovor završio ostao sam sjediti do dugo u noć.

Dirnulo me to kao oca.

Dirnulo me ono što je rekao, ali i ono što su te riječi u meni počele rađati.

Bio sam dirnut kako je Gospodin na moju molitvu posljednjih nekoliko mjeseci odgovorio riječima malog djeteta.

 

Onu u kojoj sam se pitao kako ću zaštiti svog sina i malu kćer od izopačenog duha ovog svijeta koji navaljuje.

Onog koji prezire ljudsku slobodu i dostojanstvo ljudske osobe.

Onog koji mu govori kako ne brine za druge, a on u isto vrijeme ubija milijune djece, nevinih, siromašnih, krade i uništava ono što je netko krvavo stvarao.

 

Onu u kojoj sam se pitao kako ću ih učiti da razlikuju ono što nije dobro.

Onu u kojoj sam se pitao kako ću kao otac nositi njihove živote.

I u njihovo srce posijati sjeme istine za koju će jednom taj život biti spremni i darovati.

 

„Tata, po cijele noći sam razmišljao o tebi…“

 

Neku večer, ostao sam sjediti do dugo u noć.

Promišljao sam o noćnim bdijenjima.

 

O riječima psalmista:

„Na postelji se tebe spominjem, u bdijenjima noćnim mislim na tebe.“ (Ps 63,7)

 

O susretu oca i sina.

O susretu Oca i Sina.

 

Promišljao sam o noći.

O blizini koja se događala baš po noći.

O blizini iz koje je Sin odlazio prema progonstvu, izdaji, odbačenosti.

Prijetnjama, kušnjama..

Križu.

 

Promišljao sam o simbolici mraka.

I Svjetla koje ga može rastjerati.

Promišljao sam o ovom posljednjem vremenu.

I svemu što nam je živjeti.

 

Promišljao sam, a onda sam u jednom trenutku osjetio potrebu prestati promišljati.

I započeti moliti.

Riječi sina bile su dar koji me pozvao da darujem Gospodinu svoj san.

I da ga susretnem baš za najvećeg mraka.

 

Cijelo ovo vrijeme moje je srce bilo usmjereno na ono što se događao oko mene.

Na razdore, progonstva i zastrašivanja.

Na prokletu koronu.

Stožer i vladu koja se udaljila od čovjeka.

I perverzije koje ga bombardiraju.

Gdje god da se okrene.

 

Bdijenje ne treba biti usmjereno na to.

Bdijenje jednog molitelja ne.

Kršćansko iščekivanje nešto je drugo.

Ono znači iščekivanje Zaručnika.

 

Ne samo nas koji živimo danas.

Ono traje već dvije tisuće godina.

Za jednog kršćanina ne treba postojati strah od „posljednjeg vremena“.

Ne treba postojati ni sekunda, minuta, sat, dan, tjedan, mjesec ili godina straha.

Ne kakvom je mi danas gledamo.

 

Postoji samo jedno vrijeme.

„EVO, DOLAZIM UBRZO I PLAĆA MOJA SA MNOM: NAPLATIT ĆU SVAKOM PO NJEGOVU DJELU!

JA SAM ALFA I OMEGA,

PRVI I POSLJEDNJI,

POČETAK I SVRŠETAK!“  (Otk 22,12-13)

Već dvije tisuće godina postoji samo jedno vrijeme –

11:59:59.

Jedanaest sati, pedeset i devet minuta i pedeset i devet sekundi.

Po križevima koji su nam darovani, postoji vrijeme iščekivanja u kojem čeznemo samo za jednim povikom.

Onim koje će nam reći –

„Evo,

Zaručnik dolazi,

iziđite Mu u susret.” (Mt 25, 6)

 

Susretu Oca, Sina, tebe i mene u kojem će „mrak i noć“ prestati postojati –

Jednom zauvijek. +

Autor: Matej Lovrić (Facebook)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh