Foto: Screenshot

Isus ulazi u Hram u kojem sve vrvi od naroda više nego pređašnjih dana. Sav je danas u bjelini, u svojoj lanenoj odjeći. Dan je sparan.

Ide se klanjati u Trijem Izraelaca, a prati ga mnoštvo naroda, koji u nemogućnosti da idu dalje od prvog dvorišta, od Trijema Pogana, iskoristiše prigodu idući za Židovima koji slijede Isusa, te su i oni zauzeli povoljnije položaje.

Ali ih jedna vrlo brojna grupa farizeja rastavlja i uvijek na neki drski način silom se probijaju da budu uz Isusa, koji se sagnuo nad nekim bolesnikom. Čekaju dok ga ne izlijeći, zatim šalju bliže k Njemu jednog pismoznanca da ga pita.

Oni su, doista, malo prije između sebe nešto raspravljali, jer je Joel zvani Alamot htio ići nešto pitati Učitelja. Ali jedan se farizej usprotivio, a ostali su ga podržavali govoreći: »Ne. Poznato nam je da ti šuruješ, s Rabijem, iako to činiš potajno. Pusti neka ide Urija…«

»Ne Urija!« – reče neki drugi mladi pismoznanac, kojega uopće ne poznam.
»Urija je suviše oštar u riječi. Izazvao bi mnoštvo. Idem ja.«

I ne obazirući se više na protivljenje drugih, ide k Učitelju upravo u času kada Isus otpušta bolesnika govoreći mu: »Imaj vjeru. Ozdravljen si. Groznica i bol neće se više vratiti nikada.«

Najveća zapovijed

»Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?«

Isus – kojemu je pismoznanac bio iza leđa – okrene se i gleda ga. Blaga svjetlost smiješka osvjetljuje mu lice, a onda podiže glavu, budući se bio sagnuo, jer je pismoznanac niskog stasa, a još k tome stoji prignut u činu poštovanja i kruži unaokolo po mnoštvu, upravi ga na grupu farizeja i naučitelja i spazi blijedo lice Joelovo napola sakriveno iza leđa debelog i pompozno obučenog farizeja. Smiješak postaje izrazitiji. To je kao svjetlo koje sjajući miluje poštenog pismoznanca. Zatim ponovo spusti glavu gledajući svoga sugovornika i odgovori mu: »Prva od svih zapovijedi jest: “Slušaj, o Izraele: Gospodin Bog naš jedini je Gospodin. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom”. Ovo je prva i najveća zapovijed. A druga je slična ovoj: “Ljubi bližnjega
svoga kao sebe samoga”. Od ovih nema većih zapovijedi. One sadrže sav Zakon i proroke.«

»Učitelju, Ti si odgovorio mudro i istinito. Tako je. Bog je Jedini i nema drugoga osim Njega. Ljubiti ga svim svojim srcem, svom svojom pameću, svom dušom i svim snagama i ljubiti bližnjega kao sebe samoga vrijedi mnogo više od svake paljenice i žrtve. Mnogo na to mislim kada razmišljam o Davidovim riječima: “Ne sviđaju ti se žrtve paljenice; žrtva Bogu duh je raskajan”.

»Ti nisi daleko od Kraljevstva Božjega, jer si shvatio koja je žrtva paljenica ugodna Bogu.«

»Ali koja ja paljenica najsavršenija?« – pita brzo, potiho, pismoznanac kao da izriče neku tajnu.

Isus zrači ljubavlju puštajući da ovaj biser padne u srce onoga što se otvara njegovoj nauci, nauci o Kraljevstvu Božjem i kaže, sagnut nad njim:
»Savršena paljenica je ljubiti kao same sebe one koji nas progone i ne imati ogorčenja prema njima. Tko čini tako, posjedovat će mir. Rečeno je: krotki će posjedovati Zemlju i uživat će obilje mira. Zaista ti kažem da onaj koji zna ljubiti svoje neprijatelje postiže savršenstvo i posjeduje Boga.«

Pismoznanac ga pozdravlja s poštovanjem i vraća se k svojoj grupi, koja ga podglas prekorava što je hvalio Učitelja i s gnjevom mu kažu: »Što si ga to pitao potajno? Jesi li se ti možda dao od Njega zavesti?«

»Osjetio sam kako Duh Božji govori kroz njegove usne.«

»Ti si lud. Zar možda i ti vjeruješ da je on Krist?«

»To vjerujem.«

»Doista uskoro vidjet ćemo praznim škole naših pismoznanaca, a njih kako se potucaju za tim Čovjekom. Ma gdje ti vidiš, u Njemu, Krista?«

»Gdje, ne znam. Znam samo da osjećam da je to On!«

»Budalo!« Nemirni okreću mu leđa.

Isus je zamijetio razgovor i kada mu farizeji prolaze ispred u zbijenoj grupi idući malo nemirni, zovnu ih govoreći: »Poslušajte me. Htio bih vas upitati
jednu stvar. Prema vama, što vam se čini za Krista? Čiji je sin?«

»Bit će (da je) sin Davidov« – odgovaraju mu, naglašavajući ono »bit će«, jer hoće da mu dadu do znanja da za njih On nije Krist.

»Pa kako onda David, nadahnut od Boga, njega naziva ‘Gospodinom’: “Reče Gospodin Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi s desna, dok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama'”. Ako dakle David naziva Krista Gospodinom, kako mu Krist može biti sin?«

Ne znajući što bi mu odgovorili udaljuju se preživljavajući svoj otrov. Isus se makne s mjesta gdje je bio, budući je to mjesto sada već sve obasjano suncem, da bi otišao dalje, gdje su ulazi u Riznicu, kod dvorane Gazofilacija. Ovu stranu još u sjeni, zauzeli su rabi koji svečano besjede s velikim gestama okrenuti prema svojim židovskim slušateljima kojih biva sve više kako se tijekom vremena povećava broj naroda koji ide u Hram.

Rabi se naprežu da svojim govorima unište pouke koje je Krist davao prethodnih dana ili tog istog jutra. I sve više podižu glas što se više povećava broj vjernika. Mjesto, u stvari, iako mnogo prostrano, vrvi poput mravinjaka od osoba koje odlaze i dolaze u svim pravcima …

————————————————

Na početku vidim samo dvorišta i trjemove koje prepoznajem da pripadaju Hramu i Isusa, koji liči na cara, toliko je svečan u svojoj živo crvenoj haljini i ogrtaču crvene ali nešto tamnije boje, naslonjen na ogromni četverokutni stup što podržava jedan svod trijema.

Uporno me gleda. Gubim se gledajući Ga, uživajući u Njemu kojega već dva dana nisam vidjela ni slušala. Viđenje traje tako kroz dugo vremena. I dok tako traje ne pišem ga, jer je moja radost. Ali sada kako vidim da prizor oživljuje, shvaćam da tu ima nečeg drugog – i pišem.

—————————————————
Mjesto se popunjava ljudima koji dolaze i odlaze u svim smjerovima. Tu su svećenici i vjernici, ljudi, žene i djeca. Jedni šetaju drugi stojeći na mjestu, slušaju učitelje, drugi opet polaze na druga mjesta vukući za sobom jagnjad ili noseći golubove, vjerojatno za žrtvu.

Isus stoji naslonjen na svoj stup i gleda. Ne govori. Dvaput je, dapače, pitan od apostola, dao samo znak, ali nije progovorio. Vrlo pažljivo promatra. I po izrazu lica izgleda da prosuđuje one koje gleda. Njegovo oko i lice podsjeća na izgled koji sam mu vidjela u viđenju Raja, kada je sudio dušama na pojedinačnom sudu.

Sada, naravno, on je Isus, Čovjek; tamo gore bio je Proslavljen Isus, stoga još veličanstveniji. Ali promjenljivost lica koje uporno promatra je ista. Ozbiljan je, istraživački, pa ako je izraz po koji put tako strog da bi od toga i najbezobrazniji zadrhtao, poneki put je također i tako mio, nasmiješen, sjetan da izgleda da pogledom miluje.

Izgleda da ništa ne čuje. Ali mora da čuje sve, jer kada se iz jedne skupine udaljene nekoliko metara, sakupljene oko jednog učitelja, diže nosni glas koji svečano izjavljuje: »Iznad svake druge zapovijedi je ova: što je za Hram, neka Hramu ide. Hram je iznad oca i majke i ako netko hoće da dade slavu Gospodinu sve što mu preostaje, to može dati i zbog toga bit će blagoslovljen, jer nema krvi ni osjećaja višeg od Hrama.«

Isus kruži polako glavom u tom pravcu i gleda s takvim pogledom da… da ne bih željela da bude upravljen meni.

Čini se da gleda općenito. Ali kada se jedan drhtav starčić sprema da se popne pet stepenica što vode na neku vrst terase koja je blizu Isusa i koja izgleda, vodi u drugo, više nutarnje dvorište, te upre štapićem i skoro pade spotaknuvši se ohaljinu, Isus ispruži svoju dugu ruku, uhvati ga i podrži i ne pušta ga sve dok ga ne vidi na sigurnom. Starčić podigne smežuranu glavu i gleda svog visokog spasitelja i prošapće riječ blagoslova, a Isus mu se smiješi i miluje napola ćelavu glavu. Zatim se vrati uz svoj stup i odvoji se od njega još jednom da podigne jedno dijete koje je skliznulo s ruke majke i palo potrbuške upravo pred njegovim nogama, plačući, kod prve stepenice. Podiže ga, miluje i tješi. Majka zbunjena zahvaljuje. Isus se i njoj smiješi i vraća joj mališana.

Ali se ne smiješi kad prolazi neki naduti farizej, a niti kad prolazi skupina pismoznanaca i drugi za koje ne znam tko su. Ova skupina pozdravlja s velikim mahanjem ruku i naklonima. Isus ih gleda tako uporno da se čini da ih probada i pozdravlja ih ali bez srdačnosti. Strog je. I dugo prati pogledom jednog svećenika koji prolazi, a mora da je krupna zvjerka, jer mnoštvo mu daje prolaza i pozdravlja ga, a on prolazi naduto kao paun. Gleda ga takvim pogledom da i on, iako pun oholosti, prigiba glavu. Ne pozdravlja. Ali ne može odoljeti pogledu Isusovu.

Siromašna udovica i dva novčića

Isus ga prestaje gledati da bi promatrao jednu siromašnu ženicu, što je obučena u tamno-smeđu haljinu, koja stidljivo uzlazi stepenicama i ide prema zidu u kojemu su kao glave lava ili sličnih životinja otvorenih usta. Mnogi idu u tom pravcu. Ali izgledalo je da Isus na njih ne obraća pažnju. Sada međutim slijedi put ženice. Njegovo je oko samilosno gleda i postaje tako milo, milo kada je vidi kako pruža ruku i baca nešto u kamena usta jednog od onih lavova.
I kada ženica vraćajući se prolazi blizu njega, On joj prvi reče: »Mir tebi ženo.«

Ona od iznenađenja podiže glavu i stade zbunjena.

»Mir tebi« – ponovi Isus. »Idi, i neka te Svevišnji blagoslovi.«

Jadnica ostade u zanosu, zatim šapnu pozdrav i ode.

»Ona je sretna u svojoj nesreći« – kaže Isus prekidajući svoju šutnju.
»Sada je sretna jer je prati blagoslov Božji. Čujte, prijatelji i vi što ste oko mene. Vidite li tu ženu? Dala je samo dva novčića, koliko ne bi bilo dosta da se kupi hrane za vrapčića u krletci, pa ipak je dala više nego što su dali svi koji su, otkad je u zoru otvoren Hram, ubacivali svoj doprinos u Riznicu Hrama. Čujte. Vidio sam veliki broj bogatih kako stavljaju u ona usta svote koje bi bile dovoljne da nju hrane kroz godinu dana i da obuku njeno siromaštvo, koje je pristojno samo zato, što je čisto. Vidio sam bogate kako stavljaju s vidljivim zadovoljstvom unutra svote koje bi mogle nahraniti siromahe Svetoga Grada jedan ili više dana i učiniti ih da blagoslivljaju Gospodina. Ali zaista vam kažem, nitko nije dao više od ove žene. Njezin prilog je ljubav. Onih drugih nije. Njezin je velikodušnost. Drugih nije. Njezin je žrtva. Njihov nije. Danas ova žena neće jesti jer nema više ništa.

Prvo će morati raditi za plaću da bi mogla dati zalogaj kruha svojoj gladi. Iza sebe nema bogatstvo, nema rođaka koji bi zarađivali za nju. Ona je sama. Bog joj je uzeo rođake, muža i djecu, uzeo joj je ono malo dobra što su joj oni ostavili i više nego Bog, uzeli su joj to ljudi; oni ljudi koji sada s velikim gestama – vidite li? – nastavljaju tamo bacati svoj suvišak od čega je mnogo toga iščupano s lihvom iz siromašnih ruku onih što su slabi i gladni. Oni govore da nema krvi i ljubavi koji bi bili više od Hrama i tako naučavaju ne ljubiti svoga bližnjega.

Zakon Božji je ljubav i ne ljubi koji nema samilosti prema bližnjemu. Suvišni novac, novac uprljan lihvom, mržnjom, tvrdoćom, licemjerstvom, on pjeva hvalu Bogu i ne privlači na darovatelja nebeski blagoslov. Bog ga odbija. Obogaćuje ovu blagajnu. Ali nije zlato za tamjan

Ja vam kažem da je iznad Hrama ljubav. Zakon Božji je ljubav i ne ljubi koji nema samilosti prema bližnjemu. Suvišni novac, novac uprljan lihvom, mržnjom, tvrdoćom, licemjerstvom, on pjeva hvalu Bogu i ne privlači na darovatelja nebeski blagoslov. Bog ga odbija. Obogaćuje ovu blagajnu. Ali nije zlato za tamjan: to je blato što vas potapa, o službenici, koji ne služite Bogu nego svom probi­tku; nego je omča koja vas davi, o naučitelji, koji naučavate svoju nauku; nego je otrov koji vam izjeda onaj ostatak duše, o farizeji, što ga još imate. Bog ne želi ono što pretječe. Nemojte biti Kajini. Bog neće ono što je plod tvrdoće. Bog neće ono što podižući plačni glas kaže: “Trebao sam nahraniti jednog gladnog, ali sam mu to uskratio da bi se tim razmetao ovdje unutra. Trebao sam pomoći starom ocu, iznemogloj majci, ali sam im to uskratio, jer svijet ne bi znao za tu pomoć, a ja moram trubiti u svoju trubu, da svijet vidi darovatelja”. Ne, rabi koji naučavaš da se Bogu daje ono što je suvišno i da je dozvoljeno uskratiti ocu i majci da bi se dalo Bogu. Prva je zapovijed: “Ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom,
svom pameću svojom, svom snagom svojom”. Stoga ne suvišak nego i svoju krv mu treba dati. Ljubeći trpjeti za Njega. Trpjeti. Ne drugome zadavati trpljenja. A ako davati mnogo stoji, jer je lišiti se bogatstva neprijatno, a blago je srce čovjeka, izopačenog po naravi i upravo zato što košta treba davati. Zbog pravednosti: jer sve što se posjeduje, posjeduje se dobrotom Božjom. Zbog ljubavi: jer je dokaz ljubavi ljubiti žrtvu da uzraduješ onoga koga ljubiš. Jer druga zapovijed kaže: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.”

Zbog toga zaista vam kažem da je ona siromašna žena bolje shvatila Zakon od mudrih i više je opravdana od svih ostalih i blagoslovljena, budući da je u svom siromaštvu dala Bogu sve, dok vi dajete ono što vam preostaje i to dajete da porastete u časti pred ljudima

A zakon točno označuje da su nakon Boga, roditelji bližnji, kojima se mora dati čast i pomoć. Zbog toga zaista vam kažem da je ona siromašna žena bolje shvatila Zakon od mudrih i više je opravdana od svih ostalih i blagoslovljena, budući da je u svom siromaštvu dala Bogu sve, dok vi dajete ono što vam preostaje i to dajete da porastete u časti pred ljudima.

Znam da me mrzite jer tako govorim. Ali dokle god ova usta budu mogla govoriti, govorit će na taj način. Ujedinite svoju mržnju prema Meni s prezirom prema sirotici koju Ja hvalim. Ali nemojte vjerovati da ćete od ta dva kamena načiniti dvostruko podnožje svojoj oholosti. Bit će mlinski kamen koji će vas smrviti. Pođimo. Ostavimo neka se zmije ljutice grizu povećavajući svoj otrov. Tko je čist, dobar, ponizan, raskajan i hoće spoznati pravo lice Božje, neka me slijedi.«

Isus kaže:

»A ti, kojoj ništa ne ostaje, budući da si mi sve dala, daj mi ta dva novčića. Pored tolikih koje si mi dala, izgledaju, strancima, jedno ništa. Ali za tebe, koja nemaš više ništa od njih ovi su sve. Stavi ih u ruku tvoga Gospodina. I ne plači. Ili bar: ne plači sama. Plači sa Mnom koji sam Jedini koji te mogu shvatiti i koji te razumije bez magluština ljudskosti, koje su uvijek veo koji sudjeluje u prekrivanju istine.«

Apostoli, učenici i mnoštvo naroda zbijeni ga slijede, dok se On vraća ponovno na mjesto do prve ograde koja je gotovo u zaklonu debelih zidina Hrama, tamo gdje je malo svježije, jer je dan vrlo sparan. Tamo, budući da je teren ispremetan kopitima životinja, posut kamenjem koje su trgovci i mjenjači koristili da učvrste svoje ograde i šatore, tamo nema rabija Izraela, koji su dopuštali da se u Hramu vodi trgovina, ali su se gnušali da poplatima svojih sandala gaze po tlu gdje su loše izbrisani tragovi četveronožaca, koji su samo nekoliko dana prije bili otjerani odatle…

Isusu to nije odvratno i sklanja se tamo, u nabijeni krug slušalaca. Pa, ipak, prije nego što će govoriti, doziva k sebi svoje apostole, pa im kaže:
»Dođite i slušajte dobro. Jučer ste htjeli doznati mnoge stvari o kojima ću sada govoriti, a o kojima sam jučer samo općenito natuknuo kada smo se odmarali u Josipovu vrtu. Budite jako pažljivi, jer su velike pouke za sve, a nadasve za vas moje službenike i nastavljače.

…

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”.

Izvor