Foto: Pixabay

Tijekom svojih egzorcizama otac Candido više je puta čuo kako demoni govore o paklu, o tom mračnom mjestu koje su također, kao što smo vidjeli, sveta Faustina Kowalska ili navodni međugorski vidjeoci vrlo detaljno opisali nakon nekih viđenja.

„Isus nam je došao reći da nas sve želi u raju i da pakao, o kojem se malo govori u ovo naše vrijeme, postoji i vječan je za sve koji zatvaraju srce pred njegovom ljubavlju.“

Za vrijeme svojih pontifikata pape su često govorili o tom mjestu, dajući svoje tumačenje i svoje precizno teološko viđenje u svjetlu onog što kaže Katekizam Katoličke Crkve. Benedikt XVI., na primjer, upozoravao je vjernike govoreći da se u današnje vrijeme premalo govori o paklu: „Isus nam je došao reći da nas sve želi u raju i da pakao, o kojem se malo govori u ovo naše vrijeme, postoji i vječan je za sve koji zatvaraju srce pred njegovom ljubavlju.“

Ivan Pavao II. nekoliko je godina ranije razmišljao o davanju još preciznije slike kad je održao katehezu pod naslovom „Pakao kao konačno odbacivanje Boga“, pojašnjavajući da je to mjesto „krajnja posljedica samoga grijeha koji se okreće protiv onog koji ga je počinio. To je situacija u koju se konačno dovodi onaj koji odbacuje Očevo milosrđe čak i u posljednjem trenutku svog života.

Osuda se stoga ne pripisuje Božjoj inicijativi, jer u svojoj milosrdnoj ljubavi On ne može htjeti ništa drugo do spasenja bića koje je stvorio

Slike kojima nam Sveto pismo predstavlja pakao moraju biti ispravno protumačene. One prikazuju potpuno razočaranje i ispraznost života bez Boga. Pakao više no mjesto označava stanje u kojem se nalazi onaj koji se slobodno i konačno udaljio od Boga, izvora života i radosti. Ovako Katekizam Katoličke Crkve sažima vjerske činjenice o tom pitanju: ‘Umrijeti u smrtnome grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju pakao’ (br. 1033). Osuda se stoga ne pripisuje Božjoj inicijativi, jer u svojoj milosrdnoj ljubavi On ne može htjeti ništa drugo do spasenja bića koje je stvorio. U stvarnosti stvorenje je ono koje se zatvara njegovoj ljubavi. Osuda se sastoji upravo u konačnom udaljavanju od Boga, koje čovjek slobodno odabire i potvrđuje smrću koja zauvijek zapečaćuje taj izbor. Božja presuda samo potvrđuje to stanje.“

„U pakao te ne šalju: ideš tamo jer ti odabireš biti tamo. Pakao je želja da se udaljim od Boga jer ne želim Božju ljubav…“

Prema papi Franji to je mjesto plod osobnog izbora svake osobe koja se svojevoljno odluči udaljiti od Gospodina. Bergoglio, zapravo, kaže: „U pakao te ne šalju: ideš tamo jer ti odabireš biti tamo. Pakao je želja da se udaljim od Boga jer ne želim Božju ljubav. To je pakao. U pakao ide samo onaj koji Bogu kaže: ‘Ne trebam te, sam ću se snaći’, kao što je učinio đavao za kojeg jedino možemo biti sigurni da je u paklu.“

Ako je netko u životu uzeo ‘cjepivo’ protiv Božanskog milosrđa, gotovo je

Nije slučajno da Franjo tvrdi kako je siguran samo u nazočnost demona na tom mjestu: u nekoliko je navrata Papa, zapravo, izjavio da će zahvaljujući neizmjernom Božjem milosrđu koje svima oprašta, samo malobrojne duše stvarno završiti u paklu. „Ne znamo“, rekao je Papa, „postoje neki, a među njima su i mnoge povijesne ličnosti, koji su sve do kraja ostali zatvoreni za Božju ljubav. Ali nikad to ne možemo znati jer je Bog bolesno milosrdan. Točno je, također, da On ne može učiniti ništa ako Mu se ne otvori srce. Ako je netko u životu uzeo ‘cjepivo’ protiv Božanskog milosrđa, gotovo je.“

Iz knjige „Moje ime je Sotona. Zapisi o egzorcizmima – od Vatikana do Međugorja“ autora Fabija Marchesea Ragone. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.