Foto: Shutterstock

„Nisam znao voljeti“

Cijeloga svog života nisam znao voljeti. Nisam bio najgrublja osoba na svijetu, ali sam bio spreman ozlijediti svakog tko pokuša ozlijediti mene. U zatvoru, neke osobe jednostavno imaju takvo lice da ti dođe da im ga iščupaš s glave. Hoću reći, oni jednostavno imaju takvo držanje, kužite me? I čine tako grozne stvari… Zatvor baš i nije neko sveto mjesto, je l’ da? Neki se ljudi vole ubacivati ispred onih koji čekaju u redu, što je glupo, jer ako poludiš, možeš ih jednostavno udaviti. Ja sam imao stvarno gadnu narav, a jedan mi je lik jako išao na živce. Svaki put kad bih ga vidio, samo sam ga htio udariti.

Kad sam to učinio za Gospu, sva ona napetost između nas dvojice jednostavno je nestala. Čak se je i počeo drukčije ponašati

Jedan dan, nakon onoga sa škapularom, vidio sam ga; ubacivao se je u red kako bi užicao još malo kolača, a svi oko njega govorili su: „Hej, nećeš dobiti ništa!“, ali ne tako lijepim rječnikom.

A onda sam ja rekao: „Hej, želiš li moj?“ i u istom trenutku pomislio: „Što me je obuzelo da sam to rekao? Jer ako ga moram dati njemu, zabit ću mu ga u facu.“

„Što, ti ga ne želiš?“ – upitao me je.

„Ne, uzmi ga ako hoćeš“, odgovorio sam mu i on ga je uzeo.

Kad sam to učinio za Gospu, sva ona napetost između nas dvojice jednostavno je nestala. Čak se je i počeo drukčije ponašati, te sam ga počeo gledati kao ljudsko biće koje je imalo one iste probleme zbog kojih sam i ja bio tamo gdje jesam.

Gospa je i dalje u meni izazivala tu želju da ju volim. Htio sam svašta raditi za nju

Gospa je i dalje u meni izazivala tu želju da ju volim. Htio sam svašta raditi za nju. Činio sam i neke luckaste stvari. Čitao sam o djeci iz Fatime i o tome kako su Jacinta i društvo održavali svoja osjetila umrtvljenima i slično. Ta su djeca patila. Hoću reći, oni su doista patili, dobrovoljno, za siromašne grešnike. Jacinta je zavezala maleno uže oko sebe, i od dana kad ga je stavila na sebe, ono je bilo prekriveno mrljama krvi. Ta su mala djeca radila takve stvari, zbog čega sam se osjećao nedostojno. Htio sam još više toga za Gospu, tako da sam odmah otišao do zatvorske stolarske radionice u kojoj sam radio kad sam čuo za nošenje kostrijeti. Tamo smo imali ručni radijalni nosač pile s velikim zubima, a kad je rezao drvo, taj stroj nije proizvodio piljevinu nego dugačke tanke komade, oštre poput trnja. U trenutku kada nitko nije gledao u mom smjeru, zgrabio sam šaku tih daščica i utrpao ih u svoju majicu. Bio sam glavni stolar koji je bio zadužen za većinu onoga što se gradilo unutar zatvora, te sam pokušavao bar nešto odraditi, ali se nisam mogao pomaknuti.

Zato sam jednog dana odlučio otići k svećeniku i zamoliti ga da mi umrtvi osjetila. Pitao me je što sam točno činio i jesam li zbog toga bio bezobziran prema ljudima. „Ne, ja to samo prinosim kao žrtvu, kužite?“ odgovorio sam mu. Onda me pitao mogu li obavljati poslovne dužnosti a ja sam mu odgovorio: „Pa i ne baš. Ne mogu se puno micati od svih tih šiljastih komadića koji vire iz mene.“ Savjetovao mi je da prekinem s tim. Koje olakšanje.

A onda mi je donio knjigu koju je napisao otac Joseph Pelletier, „Kraljica Mira dolazi u Međugorje“. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Evo ti Majke“ autorice Christine Watkins.

Knjigu, u izdanju Kyriosa, možete nabaviti ovdje.