Radi pošten posao, a sedmi dan posveti Gospodinu i svome duhu

»Rečeno je: „Radi pošten posao, a sedmi dan posveti Gospodinu i svome duhu”.

To je rečeno sa zapovijeđu subotnjeg počinka. Čovjek nije veći od Boga. A ipak Bog je u šest dana izvršio svoje stvaranje, a sedmi je počinuo. Kako si onda čovjek dopušta da ne nasljeduje Oca i da ne posluša njegovu naredbu? Zar je naredba luda? Ne. Uistinu, to je spasonosna naredba s obzirom na tijelo, a također i s obzirom na moralni i duhovni red.

Fizički red

Umornom tijelu potreban je počinak kao što je potreban svakom stvorenom biću. I govedo počiva i dopuštamo mu da počiva da ga ne izgubimo, govedo što ga upotrebljavamo na njivi, magarac koji nas nosi, ovca koja nam daruje janje i daje mlijeko. Počiva i polje i dopuštamo mu da počiva, kako bi se u mjesecima kad je slobodno od sjemena zasitilo solima koje mu padaju s kišom s neba ili se dižu iz zemlje. Počivaju svakako i ne tražeći naš pristanak, životinje i biljke koje se pokoravaju vječnim zakonima mudrog rasplođivanja.

Zašto onda čovjek neće da nasljeduje Stvoritelja, koji je sedmi dan počinuo, kad se i niža stvorenja od njega, koja se, bilo biljna ili životinjska, znaju ravnati prema nagonu što ga jedinog dobiše kao zapovijed i njemu se pokoravaju?

Moralni red

To je i moralni red, a ne samo fizički. Kroz šest dana čovjek je pripadao svima i svemu. Zahvaćen kao nit od tkalačkog stana išao je gore i dolje, a da nikad nije mogao kazati: „Sad ću se baviti samim sobom, mojim najdražima. Otac sam i danas hoću pripadati djeci, suprug sam i danas ću se posvetiti supruzi, brat sam i radovat ću se s braćom, sin sam i brinut ću se za starost roditelja.”

Duhovni red

To je i duhovni red. Svet je rad. Još svetija ljubav. Najsvetiji je Bog. Prema tome sjećati se da moramo dati barem jedan dan od njih sedam našem dobrom i svetom Ocu, koji nam je dao život i koji nam ga uzdržava. Zašto postupati s Njim kao da je manji od oca, djece, braće, supruge pa i samog našeg tijela? Dan Gospodnji neka bude Njegov (Božji). O, kako je ugodno skloniti se nakon dnevnog posla, uvečer, u kuću punu ljubavi! Kako je ugodno opet je naći nakon dugog putovanja! A zašto se ne skloniti nakon šest dana rada u kuću Očevu? Zašto ne biti kao sin koji se vraća s putovanja koje je trajalo šest dana i kaže: „Evo me da svoj dan počinka sprovedem s tobom”?

Radi pošten posao

Ali sad čujte. Ja sam kazao: „Radi pošten posao”.

Vi znate da naš Zakon određuje da ljubimo bližnjega. Čestitost rada ulazi u ljubav prema bližnjemu. Onaj koji je pošten u radu, ne krade u trgovini, ne uskraćuje nagradu radniku, ne iskorišćuje ga na grješan način, sjeća se da su sluga i radnik tijelo i duša jednaka njemu i ne postupa s njima kao s komadima kamenja koje je bez života, koje je dopušteno razlupati i udarati nogom i željezom. Tko ne radi tako, ne ljubi bližnjega i zato griješi u očima Božjim. Proklet je njegov dobitak, makar iz njega vukao milodar za Hram. Oh! Lažna li dara! I kako se može usuditi staviti ga na podnožje oltara kad iz njega teku suze i krv nižega koji je iskorišten, ili ima ime „krađa”, ili izdaja bližnjeg; jer tat (lopov) je izdajica svoga bližnjega. Vjerujte, nije posvećen blagdan ako nije upotrijebljen da ispitamo same sebe i ako nije upotrijebljen zato da poboljšamo same sebe, da popravimo grijehe učinjene u šest dana.

Eto posvećenja blagdana! To, a ne neko drugo sasvim izvanjsko i koje za jednu ‘jotu’ ne mijenja vaš način mišljenja. Bog zahtijeva živa djela, a ne privide djela. Privid je lažno štovanje njegova Zakona. Privid je lažno posvećivanje subote, tj. počinak što ga čovjek drži kako bi pokazao u očima ljudi da se pokorava zapovijedi, ali onda upotrebljava te satove nerada za porok, za pohotu, za bančenje, za smišljanje kako iskoristi bližnjega i kako mu naškoditi u sljedećem tjednu.

Privid je posvećivanje subote, tj. materijalan počinak u kojem se čovjek ne bavi intimnim, duhovnim, posvećujućim poslom ispravna ispitivanja sama sebe, ponizna priznavanja vlastite bijede, ozbiljne odluke da će u sljedećem tjednu postupiti bolje.

A ako onda opet padnemo u grijeh?

Kazat ćete: „A ako onda opet padnemo u grijeh?” A što biste kazali o djetetu koje se, zato što je palo, više ne bi usudilo učiniti koraka da ponovno ne padne? Da je ludo. Da se ne smije stidjeti što je nesigurna koraka, jer smo tako bili svi kad smo bili maleni i nije nas zbog toga naš otac prestao ljubiti. Tko se ne sjeća kako su nam naši padovi izazvali kišu majčinih poljubaca i očevih milovanja?

Isto čini preblagi Otac koji je na Nebesima. Prigiba se k svome malenom koji plače na tlu i kaže mu: „Ne plači. Ja ću te opet podići. Drugi put ćeš biti pomnjiviji. Sad dođi u moj naručaj. Ovdje će proći svako tvoje zlo, a onda ćeš otići ojačan, ozdravljen, sretan”. To kaže Otac naš koji je na Nebesima. To vam Ja kažem.

Kad biste uspjeli imati pouzdanja u Oca, sve bi vam uspjelo. Pouzdanje, pazite, kao ono malog djeteta. Dijete vjeruje da je sve moguće. Ne pita se može li se i kako se može dogodili neki čin. Ne mjeri njegovu dubinu. Vjeruje onome koji mu ulijeva pouzdanje i čini što mu taj kaže. Budite kao djeca kod Svevišnjega. Kako ljubi te na zemlju zalutale anđele koji su ljepota njezina! Jednako ljubi duše koje nastoje postati jednostavne, dobre, čiste kao što je dijete.

Želite li vidjeti vjeru jednog djeteta da naučite vjerovati?

Želite li vidjeti vjeru jednog djeteta da naučite vjerovati? Gledajte. Svi ste sažalijevali mališana što ga držim na grudima i koje nije plakalo sjedeći u mom krilu, protivno od onoga što su govorili liječnici i majka. Vidite li? On koji je već dugo vremena samo plakao noću i danju ne nalazeći počinka, ovdje nije plakao i mirno je zaspao na mom srcu. Pitao sam ga: „Hoćeš li doći Meni u naručje?”, a on je odgovorio: „da” ne razmišljajući o svom bijednom stanju, o vjerojatnoj boli što bi je mogao osjećati, o posljedicama toga što će biti maknut. Vidio je na mom licu ljubav i rekao: „da” i došao je. I nije osjetio boli. Uživao je što je ovdje na visoku i što vidi, on koji je bio pribit na tu ravnu dasku, uživao je što je stavljen na mekano tijelo, a ne na tvrdo drvo, smiješio se, igrao se i zaspao držeći još u malim rukama jedan pramen moje kose. Sad ću ga probuditi jednim poljupcem…« i Isus ljubi dijete u kestenjastu kosicu dok se nije probudio sa smiješkom.

»Kako se zoveš?«

»Ivan.«

»Slušaj, Ivane. Želiš li hodati? Ići k mami i kazati joj: „Mesija te blagoslivlja zbog tvoje vjere”?«

»Da! Da!» i mališan plješće rukama, zatim pita: »Učinit ćeš da hodam? Po livadama? Više neće biti ružne tvrde daske? Više neće biti liječnika koji zadaju bol?«

»Nikada, nikada više.«

»Ah, kako Te volim!« i baci ručice Isusu oko vrata pa ga ljubi, a da bi ga poljubio skače na koljeno na Isusovim koljenima i tuča nevinih poljubaca silazi na Isusovo čelo, na oči, na obraze. U svojoj radosti dijete ni ne opaža da se moglo maknuti, ono koje je dotad bilo slomljeno. Ali urlik majke i mnoštva trgne ga i učini da se začuđeno okrenulo. Njegove nevine očice na smršavjelom licu gledaju s izrazom pitanja. I dalje na koljenu, a desnom ručicom Isusu oko vrata, pita ga povjerljivo – pokazujući narod u metežu, majku koja u dnu zove njega povezujući njegovo ime s imenom Isusovim: »Ivane! Isuse! Ivane! Isuse!«

»Zašto viču ljudi i mama. Što im je? Jesi li Ti Isus?«

»Jesam. Ljudi viču jer su zadovoljni što ti možeš hodati. Zbogom, mali Ivane (Isus ga ljubi i blagoslivlje). Pođi k mami i budi dobar.«

Dijele silazi sigurno s Isusovih koljena, s njih na zemlju i trči k svojoj mami, skače joj oko vrata i kaže: »Isus te blagoslivlja. Zašto onda plačeš?«

Kad je narod poslao malo tiši, Isus grmi: »Vi, koji padate u grijeh i ranjavate se, činite kao mali Ivan. Vjerujte u ljubav Božju. Mir bio s vama.«

I dok se vika naroda koji kliče miješa sa sretnim plačem majčinim … Isus izlazi iz prostorije štićen od svojih i sve završava.

Iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; valtortahr.wordpress.com