Svetac dana

O svecima (rubrika): Sveti Krizogon – beskompromisna vjera koja izaziva strahopoštovanje

Sveti Krizogon - beskompromisna vjera koja izaziva strahopostovanje book evangelizacija

Krizogon je bio istinski kršćanin, čovjek koji obraća ljude, koji povezuje one koji ljube Boga i okuplja ih u zajedništvo Crkve. Ugledan svetac s jakim zagovorom i velikom pomoći svima koji ga traže.

Na početku duge pripovijesti o Krizogonu (lat. Chrysogonus) ili Krševanu treba naglasiti da je on bio usko povezan s jednim velikim krugom poznatih mučenika Dioklecijanova progona. Neki od njih bili su iz Rima, kao sirmijska velikomučenica Anastazija, ili troje plemenitih Kancija, koji su stradali skupa sa svojim odgajateljem Protom u Akvileji. No na čudesan način Krizogon je povezan i sa skupinom solunskih mučenica Agapom, Hionijom i Irenom. Ono što doista zapanjuje jest činjenica da su svi podatci iz literarnih izvora potkrijepljeni nevjerojatnim materijalnim dokazima i po tomu je Krizogon jedan od respektabilnih svetaca.


Ne postoji posebna legenda o sv. Krizogonu, već se o njemu saznaje iz triju legenda: Legende o sv. Anastaziji, Legende o sv. Agapi, Hioniji i Ireni i Legende o Kancijima. Krizogon je živio u Rimu krajem 3. st. te je svakako bio veoma ugledan. Služio je dvije godine kao vikar i tad je svojim primjerom potaknuo na obraćenje rimskog vikara Rufa. Kao poznata kršćanina u Rimu, vrlo rano su ga zatvorili „i cijele dvije godine trpeći mnoge i teške muke poradi Krista obitavao je u zatvoru, jer je tako naložio Dioklecijan“. No poput sv. Pavla, čak i tad je hrabrio sve oko sebe. Naročito je hrabrio svoju učenicu Anastaziju, koju je muž stavio u kućni pritvor jer je bez njegova odobrenja prečesto pohađala kršćane u rimskim zatvorima.

Kad je car Dioklecijan stigao u Akvileju, naložio je da mu dovedu kršćane i tako mu je iz Rima doveden na ispitivanje Krizogon. Car, koji je uvijek bio zadivljen učenim ljudima, pokušao je Krizogona obratiti blagim riječima, uglednim položajem i bogatim darovima: „Znaj naime ovo, tebi ću ne samo muke oprostiti i darovati ovu ljepotu ugodnoga svjetla, nego ću te smjesta imenovati prefektom velikog grada Rima.“ Ali Krizogon je odvratio: „Ja jednog samo Boga … koji je pravda … cjelivam; i više od svih stvari i probitačna imetka želim život. (…) Cijena ponuđenog dara i časti koja je od tebe … jest zlo. Ja sanjam o tome, ali se branim da to nikad ne činim.“ Ali „car nije podnio njegov slobodni govor nego je odmah, da udovolji svojoj srdžbi zapovjedio da Krizogona odvedu na osamljeno mjesto i da mu odrube glavu…“ To se dogodilo 24. studenoga 303. g.

Doista bi se bilo lako poganima riješiti nepoželjnih kršćana kad ne bi Bog činio čuda. Tako su uslijedili događaji kojima se je potvrdilo da je Krizogon na nebu i da je zadobio vječni život. Naime nakon smaknuća njegovo tijelo bilo je ostavljeno na pustu mjestu nedaleko od Akvileje, u sjevernoj Italiji. Na imanju Ad saltas, koje je bilo u blizini, živjeli su kršćani, prezbiter Zoilo i tri sestre, Agapa, Hionija te Irena. Prezbiter Zoilo šetao je navečer i pronašao je “relikvije mučenika Krizogona … pokupio (ih) zajedno s glavom i položio u nekakav kovčeg uz dostojne počasti te ih sakrio u svojoj kućici”. Budući da milosrđe nikad ne ostaje bez odjeka, tako se dogodilo da je Krizogon pomogao Zoilu. Tridesetak dana poslije Zoilu se ukazao Krizogon u snu i obavijestio ga da će „za devet dana bezbožni car Dioklecijan uhvatiti sestre Irenu, Agapu i Hioniju, a sam Zoilo će prije toga umrijeti.” Kad se Zoilo probudio, k njima je došla Anastazija, koja je od kršćana u Akvileji saznala za Krizogonovu smrt i željela je vidjeti njegove relikvije. “Nakon što ih je s velikim zanosom i pobožnosti počastila, i nakon što je s ovima (sestrama) provela jednu noć, zahvalila im je i … vratila se u Akvileju.”

Nastavak priče nalazi se u trećoj legendi, onoj o rimskim kršćanima iz obitelji Kancija. Dva brata, Kancij (Cantius) i Kancijan (Cantianus) te sestra Kancijanila (Cantianilla) iz Rima su  došli u Akvileju i od zatočenih kršćana u gradu saznali da „već je 36 dana otkako je od nepravednih vladara mučeničkom palmom opletena glava svetog Krizogona, ne daleko od ovog grada, na mjestu koje se zove Ad aquas gradatas, i ondje je od presvetog svećenika Zoila bio pokopan.“ A zašto bi pisac legende o Kancijima govorio o Krizogonu ako nisu bili povezani? Osim što su se znali iz Rima, ima još jedna divna potvrda te veze. Jer ta očaravajuća priča bila bi samo bajka da se nije u potpunosti potvrdila. Znanstvenici, skeptici uvijek trebaju materijalne dokaze i zato ih Bog nekada i daje.

Naime u malenu mjestu (danas San Canzian d’Isonzo), dva kilometra sjeverno od Akvileje, u crkvi sv. Prota, u grobnoj kapeli (cella memoriae) odgajatelja Kancija, posvećenoj mučeniku Krizogonu, nađen je jedan kameni sarkofag iz sredine 4. st., na kojem piše: Beatissimo / Martyri / Chrysogono. U njemu je bilo pohranjeno Krizogonovo tijelo. Iz tog mjesta kult se veoma rano, još tijekom 5. stoljeća, proširio u Ravennu, Milano i Rim. U Rimu je kuća sv. Krizogona pokraj Tibera bila preuređena u crkvu (San Crisogono) i ondje se i danas čuva dio relikvija (glava i ruka). Tijekom provale Huna 452. godine Krizogonove relikvije prvo su bile sklonjene u Akvileju, da bi potom, prigodom bijega akvilejskog patrijarha pred Langobardima 568. g., bile prenesene u Grado.

Povijesno nije moguće utvrditi koje je godine tijelo sv. Krševana iz Grada, pokraj Akvileje, preneseno u Zadar. Prema zadarskim tradicijama (Bonifacijevoj kronici i legendi Translatio beati Grisogoni martyris), vjerojatno je oko 649. god., na izmaku antike, kult sv. Krizogona – Krševana bio prenesen iz sjeverne Italije u Zadar. Prvi povijesni spomen o crkvi svetog Krševana u Zadru imamo u ostavštini Andrije, priora i gradonačelnika Zadra, 918. godine. Štovanje tog svetca počelo je još prije. „Evo pravoga mučenika, koji je za Kristovo ime krv svoju prolio; nije se bojao prijetnja sudačkih, i tako je ušao u kraljevstvo nebesko.“ Tako ulaznom pjesmom Zadrani slave blagdan svetog Krševana.

Crkva sv. Krševana u Zadru pravi je dragulj romaničkog stila. Kad su u Zadar iz Monte Cassina došli benediktinci, uz crkvu su osnovali uglednu i dugovječnu Opatiju sv. Krševana. Opatija je potom organizirala samostan benediktinki, Svetu Mariju. Ta dva benediktinska samostana zaorali su duboke brazde u vjerskom, kulturnom i društvenom životu Zadra. Tomu su dokaz crkva, skriptorij, relikvijari, darovnice i sačuvani arhiv. Svetomu Krševanu dodijeljene su brojne darovnice, zavjetni darovi i pokloni ne samo od nadbiskupa i biskupa, nego i od priora i knezova, hrvatskih kraljeva i banova, čak i od obrtnika i ribara. To svjedoči o jakom zagovoru sv. Krševana i o njegovoj pomoći. Zbog tog je i izabran za zaštitnika grada i njegov lik stavljen na grb, pečat i barjak Zadra.

Michele_Giambono_San_Crisógono_a_caballo_San_Trovaso_Venecia

Michele Giambono: sv. Krševan

Doista bi se bilo lako poganima riješiti nepoželjnih kršćana kad ne bi Bog činio čuda

Kip sv. Krševana u Zadru

Kip sv. Krševana u Zadru

Crkva sv. Krševana u Zadru

Crkva sv. Krševana u Zadru

Znanstvenici, skeptici uvijek trebaju materijalne dokaze i zato ih Bog nekada i daje.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh