Foto: Shutterstock

Tuga nije ništa drugo nego duhovna bol koja je u nama, iako to ne želimo, bilo da je izvanjska kao na primjer siromaštvo, bolest ili prijezir, bilo unutarnja kao neznanje, odbojnost ili napast. Kad duša osjeti da je na njoj neko zlo, ona se na to zlo potuži i odmah nastupaju tuga i svekoliko nezadovoljstvo; ona poželi biti slobodna i posjedovati sredstva kojima će se osloboditi, i u tome je u pravu, jer svatko teži dobru, a zazire od onoga što smatra zlim. Ako duša traži način kako se osloboditi zla za ljubav Božju, ona će strpljivo, blago, ponizno i spokojno čekati Božju dobrotu i providnost koja će je prije osloboditi nego njena patnja, djela ili marljivost; ako pak oslobođenje traži u samoljublju, uzbudit će se i zagrijati u potrazi za sredstvima, kao da to dobro više ovisi o njoj nego o Bogu. Ne kažem da tako misli, nego samo da se uzbuđuje kao da tako misli. Ako pak odmah ne nađe ono što traži, obuzimaju je velik nemir i nestrpljivost, a oni ne samo da ne otklanjaju prethodno zlo nego ga još dodatno pogoršavaju, a duša zapada u prekomjernu tjeskobu i tugu pa gubi svu snagu i hrabrost, da se čini kako joj više nema lijeka. Vidiš, dakle, kako od žalosti koja je ispočetka sasvim opravdana, može nastati nemir, iz njega prekomjerna tuga, a ona je veoma opasna.

Korijen nemira

Izuzmemo li grijeh, nemir je najveće zlo za dušu. Kao što u državi unutarnji nemiri vode u propast pa državu toliko unište da se više ne može oduprijeti vanjskim neprijateljima kad napadnu, tako i naše srce ako je uznemireno i uzburkano nema snage da bi očuvalo stečene kreposti i oduprlo se napastima zloga koji se upravo tada posebno trudi i – kao što slikovito znamo reći – lovi u mutnom. Nemir potječe iz nesređene želje da se oslobodimo zla koje osjećamo ili da steknemo dobro kojemu se nadamo; a ništa zlo više ne pogoršava i dobro više ne udaljava nego nemir i nestrpljivost. Ptice se zapletu u mrežu i postavljenu zamku i tako ostanu uhvaćene jer se odmah počnu bacati i lamatati kako bi se oslobodile, no time se samo sve više zapleću. Dakle, kad te obuzme želja da se oslobodiš kakvoga zla ili da ostvariš kakvo dobro, prije svega daj si duši mira i spokoja; zatim, mirno i blago nastoj želju ispuniti tako što ćeš redom upotrebljavati sredstva koja su tomu primjerena. No, kad kažem mirno i blago pritom ne mislim nemarno, nego bez usplahirenosti, smetnji i tjeskobe; inače, umjesto da ostvariš ono što želiš, sve ćeš pokvariti i dovesti se u još teži položaj. Duša mi je uvijek u rukama, Gospodine, pa nisam zaboravio tvoj zakon. (Ps 118, 109) (…)

Kad osjetiš nemir preporuči se Bogu i donesi odluku da od onog što te želja potiče ništa nećeš činiti sve dok nemir potpuno ne prođe, osim ako nije riječ o nečemu neodgodivom; u tom slučaju treba blagim i mirnim naporom zadržati bujicu vlastite želje, mireći je i ublažujući koliko je god to moguće; a zatim: radi ne po svojoj želji, nego kako ti razum nalaže. Ako možeš, otkrij svoj nemir duhovnom voditelju ili barem vjernom i pobožnom prijatelju, i vidjet ćeš: odmah ćeš se smiriti; jer propovijedanje o bolima srca djeluje na dušu kao što na čovjekovo tijelo u stalnoj vrućici djeluje puštanje krvi: ono je lijek nad svim lijekovima.

Ulomak iz knjige „Filotea – uvod u pobožni život“.

Izdavač: Naklada sv. Antuna