„… posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima” (Dj 4,36–37)

Sveti Barnaba, po rođenju Josip, bio je ranokršćanski propovjednik i suradnik apostola Pavla. „Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere.” (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: „Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima.” (Dj 4,36-37) Prema izvještajima u Djelima apostolskim Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice.

„Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!”

Barnaba i Pavao zajedno kreću na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: „Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!” (12,2) Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo to što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje.

Velika Barnabina duša

„Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje.“ (Dj 9,26–27) Barnaba je redovito nosio milostinju u Jeruzalem. To nam govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebite.

I sveci među sobom imaju nesuglasice

Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar. To neslaganje može nas začuditi, no valja uočiti da se ono odnosilo samo na ‘vrednovanje’ jedne osobe, a ne i na važno pitanje treba li nastaviti s naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi. O tome svjedoče mjesta iz Pavlovih poslanica. „Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu, Aristarh i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!” (Kol 4,10) „Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je veoma koristan za službu.” (2 Tim 4,11) Marko, koji je bio uzrokom neslaganja među dvojicom apostola, kasnije se promijenio, pa je uzrok bio uklonjen i dobre veze opet obnovljene.

Kamenovan zbog kršćanstva

Barnaba je svoj apostolat završio na Cipru, gdje su njegovu slavnu smrt, prema zapisu nekog monaha Aleksandra, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje za njega ove Isusove riječi: „Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane.” (Iv 15,16) Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov je rod trajan.