Duhovnost

PATER PELANOWSKI

Svetac koji je letio: Kako Bog svoju čudesnost objavljuje u šeprtljama, odbačenima i prezrenima Preporuka: pročitati pažljivo, više puta

Svetac koji je letio: Kako Bog svoju čudesnost objavljuje u šeprtljama, odbačenima i prezrenima

Moć Božje čudesnosti objavljuje se u slabosti ljudskih nedostataka. Gospodin u nama, nesavršenima, komadićima ovog svijeta, želi objaviti svoje obilje milosti, svoju moć da nas odvoji od planeta pune groblja. Daje znak ne samo u ovom tekstu, već i konkretno u nesavršenima ovog svijeta, koji su postali svetima i koji umiju živjeti u odvojenosti čak i od zakona gravitacije.


Prisjetimo se lika svetog Josipa Kupertinskoga (1603. – 1663.), koji je uz euharistijski stol, uz oltar žrtve Isusa Krista, lebdio!

Bio je strašna šeprtlja, koja je izazivala podsmijeh

A na početku je njegov život bio tako nesavršen. Bi li se mogao uznositi u zrak, levitirajući naočigled stotinu svjedoka, pa čak i pape Urbana VIII., i to katkada satima, da je bio aristokrat koji je derao seljake porezima i milovao dlanom svoju kesu? Prije susreta s papom, opat nije imao namjeru bacati se iz ugla svetišta niti mijenjati kamen u kruh, a ipak, kad je vidio svojim očima Urbana VIII., pao je u takvu euforiju da je lebdio po zraku!

Josipov otac bio je stolar i nije imao vremena ni baviti se dječakom – obitelj je bila toliko siromašna da im je stan oduzet zbog dugova, a Josip je rođen u štali poput Isusa. Nije bio dobar učenik u školi, bio je priprost dječak, koji je iritirao učitelje. I nije se kvalificirao da postane učenik čak ni u provincijskoj školi. Ostavljao je dojam nekoga tko je lišen čak i drugorazrednih sposobnosti, a njegova vanjština rađala je sumnju u to je li u potpunosti duševno zdrav. Bio je strašna šeprtlja, koja je izazivala ili iritaciju ili podsmijeh u drugima.

Zvali su ga „razjapljena usta“

Kao posljedica čestih ekstatičnih stanja zvali su ga u mladosti boccaperta – „razjapljena usta“. Također je sam sebe zvao „brat magarac“ (magarac prepoznaje jasle svojeg gospodara). Majka ga, jednostavno, nije voljela i stidjela se sina, a možda je čak osjećala prema njemu odbojnost. Vjerojatno je to bilo naglašeno zbog bolesti iz djetinjstva, kad su njegovo tijelo neko vrijeme prekrivali zloćudni čirevi i rane. Izliječen je zahvaljujući ulju iz uljanica iz svetišta u Galatoneu. Kad se zaredio za kapucina, ubrzo je zbog nesposobnosti izbačen. Znao je za vrijeme posluživanja u refektoriju padati u ekstazu, ispuštati pribor za jelo, pladnjeve, posude za juhu i tanjure, čije su mu krhotine zatim pričvršćene na habit, da bi se opametio. Čini se da su ti i drugi nedostatci doveli do toga da je izbačen iz reda. Spominjao je kasnije da se je osjećao kao da mu netko guli kožu kad je morao skinuti habit.

Poniziti mudre ovog svijeta glupošću propovijedanja evanđelja

Upoznajući detalje iz njegova života, razmišljao sam o ljudima „druge kategorije“, neuspješnima i netalentiranima – ne etiketiramo li ih kao „glupe“ olako i na silu, zaboravljajući na Božju volju, koji je odlučio poniziti mudre ovog svijeta glupošću propovijedanja evanđelja (1 Kor 1, 27) i koji u košu umije naći ne smeće, već najdragocjenije bisere? Katkada komu dati „košaricu“ pomaže mu da otkrije Isusovu ljubav. Red je izbacio Josipa jer nije bio prikladan za redovnički život. Bio je odbačen kao smeće u koš. Kad je napuštao samostan, nije mogao pronaći dijelove svoje nekadašnje svjetovne odjeće, hodao je ulicom bez šešira, čarapa i obuće. Izgled takva čudaka najprije je isprovocirao pse. Bacili su se na njega i rastrgali mu preostale dijelove odjeće. Pastiri na koje je naišao mislili su da je lopov i da nije intervenirao jedan od njih, bio bi teško pretučen. Još nije došao k sebi, a već ga je napao vojnik koji je mislio da je uhoda. Pouka je bila teška, ali bez nje se ne bi objavilo u njemu ono što je bilo čudesno. Zahvaljujući proživljenu poniženju, izbjegao je ponos. Bez njih ne bi smogao ne pripisati sebi slavu za djela koja je Bog po njemu trebao kasnije vršiti. Ako tko od vas sada prolazi fazu „košarice“ i svi se prema njemu ponašaju kao prema smeću, ili je upravo dobio „košaricu“ u ljubavi, ili nailazi jedino na neuspjehe, to je najočitije Bog pripremio za njega posebnu slavu u budućnosti!

Netko je rekao da Bog ne može učiti čovjeka velikim djelima sve dok on ne bude duboko povrijeđen. Što je dublja pukotina, tim je posebnija svetost. A niti jedna rana ne boli toliko koliko one koje su nam nanijeli ljudi koje ljubimo, od kojih očekujemo zacjeljivanje rana koje su nam nanijeli ljudi koji nas mrze. Kad ti nanosi nepravdu netko tko te mrzi, nije toliko bolno koliko nepravda koju ti je nanio netko od koga očekuješ ljubav.

„Biraj između zatvora i progonstva”

Kad je Josip – Giuseppe – stigao u Vitrare, bacio se je poput razmetnog sina pod noge ujaka, koji ga je svejedno otjerao i odbio zbog očevih dugova. Odbacio ga je kao što se baca osušeni kruh, nepojeden, nepotreban. Kao što se baca smeće u koš. A kad je Josip napokon stao pred majku, ona mu je rekla: „Otjeran si iz svetog mjesta, biraj između zatvora i progonstva, inače ćeš umrijeti od gladi.“ Tako navodi Ernesto Hello. Neželjen ni od koga, tjeran iz mjesta u mjesto, donio je odluku još jednom probati ući u crkveni red te je 1625. godine otišao franjevcima u Grotelli, gdje je postao konjušar. S vremenom se je pokazao sve mudrijim i korisnijim, sve dok mu na kraju nisu dopustili, ne bez protekcije, da pristupi ispitima za zaređenje. Činilo se da Josip nije lišen samo nadarenosti, već je imao i slabu pamet i nije bio u stanju protumačiti niti jedan fragment evanđelja. Osim jednoga: „Blažena utroba koja te nosila.“ Pristupio je dakle najprije ispitu za đakona. Biskup je otvorio Evanđelje i pogodio upravo na riječi: „Blažena utroba koja te nosila.“ Josip se nije mogao suzdržati od smijeha, nakon čega je perfektno objasnio tekst. Znao je jedino tu tezu! Josip Kupertinski smatra se do dan-danas zaštitnikom studenata koji su nepripremljeni, a ipak pristupaju ispitima. Ostali su mu još ispiti koji prethode ređenju za kapelana. Kandidati su izgurali „razjapljena usta“ na sam kraj jer nije imao izgled, dakle Giuseppe je stao na kraj reda – kao smeće u košu. I danas se događa da profesori, iscrpljeni neprestanim postavljanjem pitanja, nakon duga ispitivanja počinju biti velikodušni ili se daju obmanuti dobrom pripremom onih koji prvi pristupaju ispitima te tako odustaju od postavljanja pitanja, u uvjerenju da svi ispitanici imaju znanje. Biskup koji je ispitivao kandidate za ređenje, uvjeren da su svi tako izvrsno pripremljeni kao i prvi đakoni, odustao je od postavljanja teških pitanja te je postupao popustljivo prema posljednjima, među kojima je bio Josip. I tako je upravo „čudom“ Josip postao kapelan 4. ožujka 1628. godine.

Zavist subraće

Vrativši se u Grotelllo, Josip je ondje preživio dvije godine u materijalnoj bijedi – čak su i njegove halje bile pune rupa i zakrpa, pokrivač stida i zastor siromaštva. Ali proživljavao je također trenutke duhovne bijede, jer je osjećao unutarnju pustoš, koja nije prolazila, već neprestano rasla. Žalio se Bogu na… Boga, da ga je on ostavio iako je za njega sve napustio. Zato je često plakao, a čak i jecao u svojoj sobici i žalio se Bogu da ništa više nije važno. Sve dok jednog dana, kad je osjećao neopisivu bol u duši, netko nije pokucao na vrata njegove sobice. Josip je utihnuo od stida, nije želio da ga itko vidi u tako lošem stanju. Ušao je redovnik kojeg nije poznavao i kojeg još nikada u životu nije vidio. Upitao je što mu je. Kad je začuđeni Josip otvorio po svojem običaju usta, vješajući čeljust te zanijemio, tajanstveni gost objesio je nov plašt i izašao. Josip je odjenuo plašt i u jednom trenu očaj je prošao poput ružna sna nakon buđenja. Plašt se je pokazao pokrivačem radosti, zastorom koji je skinuo njegovu sramotu i stid. Od toga dana Josipov život se je u potpunosti promijenio. Godine 1630,. za vrijeme svete mise na svetkovinu svetog Franje, za vrijeme podizanja, podigao se je zajedno s hostijom iznad zemlje, što su vidjeli brojni svjedoci. Josip je sve češće letio u zraku, osobito u trenutku mise ili u trenutcima zanosa u molitvi. Njegove javne levitacije i razna mistična viđenja privlačili su mnoštvo znatiželjnika. Svaka čudesnost ne samo da oduševljava, ali i uznemiruje, osobito one koji žive za „sveti mir“ u samostanima. Tako je Josip skrenuo na sebe pomnju brojnih svećenika. Zavist na Božju milost može biti grijeh protiv Duha Svetoga – i dotiče obično svećenike koji ne žive Duhom Svetim. Oni koji ne žive svoj život, uvijek se suviše zanimaju za živote drugih i daleko su od razumijevanja. Stoga su navrle prijave inkviziciji u Napulju, koja je od 1636. do 1639. godine provela istragu. Iako je Josip proglašen nevin, zatraženo je njegovo preseljenje. Poslije presude inkvizicije preseljen je u Asiz, u samostan o kojem je odavno maštao. Želio je u njemu živjeti, ali se nije nadao da će se naći ondje zbog presude inkvizicije i prijava ljubomornih svećenika! Presuda je ispunila njegovu najskriveniju želju. Ali upravo tako biva sa svecima. Bog za njihovo dobro djeluje u svemu, čak i u onome što izgleda kao da će biti nemila presuda. „Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube.“ (Rim 8, 28) Uistinu i sami spoznajemo da Bog mijenja na naše dobro sva iskustva, ispunjajući čak i neizražene želje, a katkad i hirove. Tko od nas nije doživio u životu grozne optužbe, sumnje koje su nam na kraju donijele ispunjenje snova? Valjda samo onaj tko ne gleda očima prekrivenim velom Biblije. Pokorni Josip spakirao je onda svoju malu prtljagu i krenuo prema željenu Asizu, uopće se ne brinući zbog činjenice da je to rezultat ljubomornih sumnji „dobrohotne“ subraće.

Letenje bez avionske karte

Nije pomoglo ni smještanje u sobicu s niskim stropom. I dalje se je uzdizao u zrak. Ograničenja koja susreću ljudi neograničeni u svojoj vjeri ne priječe objavu čudesne Božje ljubavi. Usprkos svojoj izolaciji i ograničenjima vršio je djela apostolska. Svoje obraćenje pripisivao mu je Ivan Fridrik Saski, knez Braunschweiga i Lüneburga. Marija Savojska, koja je bila njegova „sveta Klara“, stalno je vodila s njim korespondenciju. Isto tako je kralju Janu Kazimiru dao savjet u za povijest Poljske dramatičnom razdoblju Švedskog potopa, da povjeri zemlju Majci Božjoj. Pristizalo je k njemu sve više ljudi koji su tražili duhovno svjetlo za svoje mračne puteve. Njegova naivnost i jednostavnost postali su idealan prostor za objavu mudrosti Duha Svetoga. Ljudi koji žive u duhovnom siromaštvu ne stvaraju Duhu Svetomu nikakvu zapreku da objavi u njima svoju mudrost. Drugačije je s onima koji imaju povjerenje u svoje znanje i koji su se dali zavesti taštinom – Duh Sveti nema nikakve šanse da po njima progovori, jer oni uvijek „znaju bolje“.

Netko mi je rekao nakon upoznavanja priče svetoga Josipa Kupertinskoga da je poželio biti optužen za bilo što, samo da bi mogao u njemu zavladati Duh Sveti s onakvim čudesnim bogatstvom koje dozvoljava letenje bez avionske karte. Biti u naručju Duha Svetoga poput zaručnice u zračnoj luci i odvajati stopala od zemlje pune groblja!

Josipu je bilo zabranjeno javno slaviti svetu misu, motrili su ga, krišom gledali, slijedili, ali što se više susretao sa šikaniranjem, tim su bogatiji bili znakovi moći Duha Svetoga. Slijevali su se kao rosa s cijeđenog runa Gideonova! Josip je u najboljem slučaju letio po zraku kod oltara, a čak i za vrijeme časoslova i obične molitve ili razmatranja muke Isusove. Bilo mu je dovoljno, isto kao i svetomu Franji, čuti ime Isusa ili Marije da spozna uznesenje vidljivo golim okom. Uznesenja su gotovo uvijek započinjala krikom koji se oslobađao iz njegovih grudi, plašeći na trenutak svjedoke. A zatim, kad je visio u zraku, očaran Isusovom blizinom, spoznao je opijenost srećom. To je pratio fenomen osmogeneze – miris svetosti prožimao je njegovu odjeću i stan, izazivajući sveopće divljenje. Imao je također dar prepoznavanja stanja ljudskih duša po mirisu. Kad je sreo nekoga tko živi u grijehu, osjećao je smrad, dok je ljude koji su spoznali posvećujuću milost informirao o ugodnom mirisu.

Film o letećem svecu

Ovdje možete pogledati film o svetome Josipu Kupertinskom, s hrvatskim titlovima:

Iz knjige „Nema više vremena” autora patera Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!

O knjizi „Nema više vremena!“

„…u posljednje vrijeme sve je više filmova katastrofe i može biti da suvremeni redatelji nešto predosjećaju, a ne da samo izmišljaju.”

Pomognimo sebi i drugima ispovjediti se, jer vremena je malo. Pomogni sebi i drugima preobratiti se.

Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje,
kako ga neki sporim smatraju,
nego je strpljiv prema vama
jer neće da tko propadne,
nego hoće da svi prispiju k obraćenju.
Kao tat će doći dan Gospodnji
u koji će nebesa trijeskom uminuti…
(2 Pt 3, 9 – 10)

Ulomak iz knjige

put do istine knjiga

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

  • 278
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh