Foto: Shutterstock

Kako živjeti Božju radost koju sam doživio na duhovnim vježbama? Koja je moja početnička pogreška?

Odgovor:

Često mi postavljaju takva pitanja. Neki znaju dvije, tri, pa čak i četiri godine nakon obraćenja ili ulaska u redovničku zajednicu reći: „Oče, što se događa? Sa mnom je sve gore i gore. Obratio sam se, pošao u zajednicu ili u redovničku družbu, vrijeme prolazi, a ja se vraćam starim grijesima i starim navikama. I ne da mi se moliti. Primjećujem da sam sve gori!“ Potrebno je razlikovati dvije stvari. Poganska savršenost temelji se na potrebi stalnog usavršavanja svojih vještina.

Primjerice, atletičaru se zahvaljujući ustrajnoj vježbi razvijaju mišići, političar usavršava svoje izražavanje i sl. No, s kršćanskom je savršenošću suprotno. Put kao da vodi prema dolje. Što više napreduješ na putu prema Bogu, to više postaješ svjestan da si ‘propao slučaj’. Umijeće se sastoji od toga da izdržiš i da u određenu trenutku prestaneš računati na sebe i počneš računati na Boga. Mnogo ljudi osjeća to na početku svog puta. Čini im se da se pouzdaju u Boga, no u stvarnosti se oslanjanju na sebe. Bog u svojoj dobroti može ponekad relativno brzo dopustiti čovjeku da doživi svoju bespomoćnost.

Vezano za taj problem ispričat ću i jednu anegdotu koja to može bolje objasniti. Sveti Dorotej iz Gaze napisao je u svojim učenjima o askezi ovakvu priču:

Nekog stanovnika Gaze, najbogatijeg u tom gradu, posebno je zanimao pustinjački život monaha koji su pokraj grada utemeljili svoj cenobij. Jedanput na godinu okupljali su se i prepričavali svoje duhovne doživljaje. Na jedan od takvih susreta nepozvan je došao i ovaj čovjek. Sjeo je u kut i slušao svjedočanstva monaha. Prvi od njih reče da se cijelu godinu borio s uobraženošću, bio je oholica i prezirao sve i svakoga. Smatrao se boljim od svih drugih. Zatim je ustao drugi monah i rekao: „Cijelu sam godinu doživljavao napasti bludnosti, požuda mi jednostavno nije dala mira, i stalno sam na nju mislio. Strašan sam grješnik. Čudo je da nisam sagriješio i više, budući da sam to i htio.“ Nakon njega riječ je uzeo sljedeći monah: „Lakom sam i sve želim samo za sebe. Kad se zaželim i najmanje stvari, odmah si to i priuštim.“ Još je jedan ustao i rekao: „Meni se samo jede. Prežderavam se i nemam mjere. Nakanjujem se postiti, ali mi ne polazi za rukom. Cijelu godinu nisam nijednom postio.

Bogati čovjek tada ustade i reče: „Oprostite, ali nešto ne razumijem. Došao sam ovamo kako bih se duhovno osnažio, a vi me sablažnjavate.“ Nato ga upita jedan od monaha: „Što ti misliš, tko si ti?“ „Ja sam najbogatiji i najvažniji stanovnik ovoga grada“, čuo se odgovor. „Dobro, a kada bi otišao u Nikodemiju, koja je veća od Gaze, što bi rekao da si ondje?“ Pa jedan od ljudi: „A da odeš u Antiohiju, glavni grad provincije, što bi tada mislio o sebi?“ „Da sam kmet.“ „A da odeš u Konstantinopol, za koga bi se tamo smatrao?“ „Da sam puki siromah.“ „A kada bi te pozvali na carski dvor, kako bi se tamo ponašao?“ „Ne bih se usudio podignuti pogleda.“ „A da stojiš pred samim carem, što bi tada o sebi mislio?“ „Da sam najbjedniji od svih ljudi.“ „Razumiješ li sad?“

o. Augustin Pelanowski, OSPPE

Ulomak iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.