Duhovnost

SVATKO MOŽE ČUTI BOŽJI GLAS

3 jednostavna koraka koja će ti pomoći otkriti na što te Bog zove upravo sada U povijesti kršćanstva stalno se iznova javljaju zahtjevi za nekim učiteljima i teolozima koji navodno znaju pravu istinu, a ostali su jadni glupaci i laici koji samo sjede, slušaju i dive se: „Ah, kako taj sve zna!” Prava bi propovijed trebala služiti tome da te nauči da sam slušaš Božji glas, kako ti ne bi trebao nikakav učitelj

3 jednostavna koraka koja će ti pomoći otkriti na što te Bog zove upravo sada

Najbolje je kada u nekom razgovoru ili molitvi čovjek kaže: „Vidi, Bog mi je rekao da je to moje poslanje i da je to ono što ja jesam”. Tada ga neće trebati forsirati da nešto učini, niti ćeš morati prijetiti kaznom. To je onda njegov pokretač i najnormalnija stvar na svijetu. To je zapravo cool.

Najprije uzmi papir i olovku i u jednoj minuti napiši: Koja pitanja imaš na temu „Slušati Božji glas”? Koja ti se pitanja nameću? Zapiši. Pogledajmo sada 1 Iv 2,21.


Apostol Ivan nam kaže: „Pišem vam da već znate što je istina”!

Apostol Ivan, tada već u poodmakloj dobi, obraća se zajednici o kojoj ne znamo ništa: „Ne pišem vam da ne znate istinu, nego vam kažem da ju znate”. Najprirodnije bi bilo da nastavnik kaže: „Uvjeren sam da ne znate pravu istinu i zbog toga sam ja ovdje. Ja sam onaj koji sve zna i koji će vam reći kako stvari stoje.” Ivan kaže: „Pišem vam da već znate što je istina”. Zatim nastavlja: „…i da nijedna laž ne dolazi od istine”. A nekoliko redaka dalje, redak 24, još uvijek ista tema: „Za vas vrijedi: ono što ste čuli od samog početka, treba u vama ostati; ako ono što ste čuli od samog početka u vama ostane, onda ostajete i vi u Sinu i Ocu.” Ivan zapravo kaže: „Vi ne trebate nikakvo novo učenje, osobito ne od mene, jer to što trebate da biste preživjeli, to već znate i imate u sebi.” A sada redak 27 koji mi se čini najzanimljivijim: „Za vas vrijedi: Pomazanje koje ste dobili od njega”, dakle od Isusa, „ostaje u vama i ne trebate se dati ni od koga podučavati.” Lijepo je da si iz pristojnosti kupio ovu knjigu, ali zapravo ti ne treba nitko tko bi te podučavao. „Sve ono čemu te podučava njegovo pomazanje, istina je i nije laž. Ostanite u njemu, kao što te podučava njegovo pomazanje.” Pomazanje, malo neobičan pojam. Mislim da ga možemo shvatiti kao ono nešto što Duh Sveti čini u nama.

Trebamo li teologe i učitelje kako bismo im se divili: „Ah, taj sve zna!”?

Ivan kaže nešto vrlo zanimljivo: „Prijatelji, ja sam doduše Kristov apostol i Isusov svjedok, ali ja vas ne mogu naučiti ništa novo, jer ono što moraš znati, to već znaš, a ono što još moraš naučiti, to ćeš naučiti od Duha Svetoga”. Mislim da je potpuno zapanjujuće da se u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva stalno iznova javljaju zahtjevi za nekim učiteljima i teolozima koji navodno znaju pravu istinu, a ostali su jadni glupaci i laici koji samo sjede, slušaju i dive se: „Ah, kako taj sve zna!” Prava bi propovijed trebala služiti tome da te nauči da sam slušaš Božji glas, kako ti ne bi trebao nikakav učitelj. To je kao ona pripovijest koju vjerojatno znaš, a koja govori o čovjeku koji je bio gladan i prišao ribaru s molbom: „Daj mi jednu ribu, gladan sam. Daj mi da jedem, daj mi jednu ribu.” Ribar mu je odgovorio: „Ako ti dam ribu, bit ćeš sit jedan dan. Naučim li te loviti ribu, bit ćeš sit cijeli život.” To je razlika. Sav kršćanski nauk ne služi tome da te impresionira, da kupuješ CD-e i knjige, te ustvrdiš: „To je veličanstveno”, nego da te nauči kako da sam loviš. Odnosno, da sam počneš slušati Božji glas, te ono što čuješ, sam primjenjuješ u svojoj svakodnevici, ondje gdje se upravo nalaziš: u svom pozivu, svojoj obitelji, sa svojim susjedom u stvarnom životu.

Crkva je mjesto koje te treba opremiti i osposobiti

Isus nije umro i otišao na križ samo da bismo se mi mogli sastajati u crkvama i plaćati crkveni porez, nego je crkva mjesto koje te treba opremiti i osposobiti. Tvoja te zajednica treba tako opremiti da se u stvarnom životu dogodi pravi život. A jedan od temeljnih alata jednostavno je sposobnost da čuješ glas Božji.

Kada mi pristupe ljudi s pitanjem: „Ne mogu otkriti svoje poslanje”, ili: „Ne mogu otkriti što je Bog meni namijenio”, tada ih obično povedem kroz tri jednostavna koraka koje ću ti sada približiti. Za početak, kratak pregled, a zatim prolazimo točku po točku, u detalje.

Tri jednostavna koraka kako otkriti svoje poslanje

  1. Kako uopće stvoriti prostor u kojem ću moći čuti Božji glas? Prva je točka sasvim jednostavna polazišna točka: kako bih uopće mogao prepoznati i čuti glas Božji, moram tom glasu dati prostora. Mora negdje postojati mjesto i mogućnost koji će me učiniti prohodnim za Božji glas. Ne da On inače ne govori, nego ga ja ne čujem. Zapravo logično. A kada pripremim takav prostor, tada postoje dvije mogućnosti: ili će se nešto pojaviti, ili neće. Logično. I oba slučaja imaju veze s temom prijama, pa se tako postavlja pitanje, primam li ja nešto ili ne. U oba će slučaja na kraju iz toga nešto proizići, neka činjenica. A sada pitanje: „Što će se dogoditi s tim?”
  2. Kako se ja sada nosim s tom činjenicom? Za slučaj da se ništa ne dogodi, o tome ću pisati nešto kasnije. Kada se nešto događa, moramo odrediti kriterije prema kojima ćemo razlikovati radi li se o Božjem glasu ili ne. Možda je to samo neko sjećanje na nešto od ranije. Te ćemo kriterije pronaći u malom katalogu kriterija.
  3. Kako mogu ono što sam čuo primijeniti, i koji je sljedeći korak? Ono najbolje što pronalazim u ovoj Ivanovoj poslanici bilo bi to što on ne kaže: „Samo su poneki od vas pravi karizmatici i oni čuju Božji glas, dok većini uspijeva sasvim slabo”. On, međutim, kaže: „Ne, svatko od vas može čuti Božji glas!” Što misliš, koji, kakav čovjek može čuti glas Božji? Svaki? Svaki kršćanin? Dakle, sasvim ću jasno reći: Svaki čovjek može čuti glas Božji. SVAKI. Isus ovako progovara o kršćanima: „Moje ovce poznaju moj glas” (vidi Iv 10,4). Upravo zbog činjenice da svi možemo čuti glas Božji moguće je obraćenje. Obraćenje je odgovor na poziv što dolazi od Boga. Da nije tako, čovjek ne bi djelovao po svojoj savjesti. Savjest može predstavljati mogućnost da se Bog obrati čovjeku, čak ako ta osoba i nije kršćanin. Mi kršćani imamo povlasticu prepoznati Božji glas preko Isusa, koji je sam riječ i utjelovljenje samoga Boga. Mi ne moramo odgonetati i dvojiti, ne, mi možemo sigurno i jasno prepoznati kakav je Božji glas.

Kada nam Bog govori, to na nas djeluje nevjerojatno motivirajuće

Najbolje u svemu jest to da kada ti Bog govori, i kada slušaš njegovu riječ, ona na tebe djeluje nevjerojatno motivirajuće. To je upravo ono što je meni posljednjih mjeseci postalo jako važno. U ovoj knjizi ne pišem u prvom redu o proročanskoj službi za druge. Ti možeš sve o čemu ja ovdje pišem također primijeniti i na druge, ali ja pišem o tome kako da ti sam prihvatiš svježu riječ od Gospodina. Svježa je riječ nešto vrlo važno. U psalmu 28 sasvim na početku stoji: „…Gospodin, moja stijena. Ne okreći se nijemo od mene. Budeš li šutio, postat ću isti onima koji su odavno pokopani.” To bi značilo: „Gospodine, ako prestaneš govoriti, umrijet ću.” Ne tjelesno, već duhovno. „Čovjek ne živi samo o kruhu, nego od svake riječi koja dolazi iz Božjih usta”, citira Isus Knjigu Ponovljenog zakona (Mt 4,4). Time se ne želi reći samo da bismo trebali čitati Bibliju. Na grčkom postoje dva različita izraza za „riječ”. Jedan je logos, a drugi rhema. Oba se izraza prevode kao „riječ”. Logos je napisana, a rhema izgovorena riječ. Jer Bog nam se obraća na različite načine. Naravno da trebamo pisanu Božju riječ, jasnu informaciju od Boga. Događa se, međutim, sasvim nešto drugo kada Duh Sveti jasno ukaže na određeno mjesto i tako te pogodi ravno u srce. To je nešto sasvim drugo. Upravo to nazivamo rhema. Kada Bog govori izravno ili preko neke slike. Ne brini, nisam od osoba koje bi tvrdile da se to događa tisuću puta na dan. Skeptičan sam prema ljudima koji kažu: „Bog mi je unaprijed rekao da ne zaboravim sat. Sada mi je Bog rekao da ti dam ovo od svoje žene, i da mi ne ispadne kao prošli put…” Poznajem takve ljude i oni me plaše. Tako, u pravilu, ne doživljavam Boga. To nije moja intencija. Ono što bih ja htio je: kreni u potragu za onim što ti Bog ima reći, sada, ovaj čas, u ovoj fazi tvoga života. To je smisao kojemu ja težim.

Svejedno mi je misli li netko da sam super ili ne… Tako je Bog rekao. I ja živim od te riječi

Kada bih te sada pitao: „Što ti Bog trenutno govori o tvome poslanju?” želio bih od srca da mi odgovoriš: ‘To ti mogu sasvim jasno reći’. Jer, ako to znaš, onda posjeduješ ogromnu intrinzičnu motivaciju. Ja sam voditelj i u stalnom sam kontaktu sa suradnicima. Svaki put me nanovo oduševi kada primijetim koliko su intrinzično motivirani. To zapravo znači da mačku ne trebaš tjerati u lov, odnosno da ne moraš prijetiti: „Čuj, ako to ne napraviš, slijedi kazna”. Najbolje je kada u nekom razgovoru ili molitvi čovjek kaže: „Vidi, Bog mi je rekao da je to moje poslanje i da je to ono što ja jesam”. Tada ga neće trebati forsirati da nešto učini, niti ćeš morati prijetiti kaznom. To je onda njegov pokretač i najnormalnija stvar na svijetu. To je zapravo cool. Vrlo često dolazi do manjka motivacije i frustracija upravo zbog nedostatka jasnog fokusa: „Bože, što mi govoriš u ovom trenutku?” Zbog toga te želim ohrabriti, jer je moja želja da ovu knjigu na kraju zaklopiš svjestan kako imaš jasnu Božju objavu, ili da počneš tragati. To stalno primjećujem u svome životu. Ni ja nisam stalno fokusiran, ali kada u trenutku dok molim primijetim: „Sjajno, evo zrake svjetlosti, krenulo je”, to drži moju motivaciju tjednima. Tjednima primjećujem da mi je svejedno misli li netko da sam super ili ne, ili kako to nešto izgleda drugima. Tako je Bog rekao. I ja živim od te riječi.

Svježa riječ – o tome se u konačnici radi

Psalam 28: „Ne okreći se od mene šuteći! Zašutiš li, bit ću kao oni koji su odavno pokopani.” Čovjek ne živi samo o kruhu. Potrebno mi je da mi se obraćaš. Pa makar mi samo rekao: „Ti si moj ljubljeni”. Pogledaj kakva je to razlika između onoga kada mi moja žena kaže: „Johannes, rado bih te poljubila”, ili kada mi Christoph ovdje kaže: „Čuj, maloprije je navratila Jutta i rekla da bi te rado poljubila”. Tada bih vjerojatno odgovorio: „Zanimljivo, lijepo je to čuti. Reci joj da mislim da je prekrasna.” Zar ne vidiš? Sasvim je drugačije kada je posrijedi direktan dijalog. I potpuno je drugačije ako ti ja kao „propovjednik” kažem: „Ti si ljubljeni Gospodinov sin, u tebi mu sva milina”, ili kada ti on sam to kaže. Svježa riječ – o tome se u konačnici radi.

Ulomak iz knjige „Čuti Božji glas u sadašnjem trenutku” autora Johannesa Hartla. (Knjigu možete naručiti ovdje.)

Dr. Johannes Hartl rođen je 1979. Voli putovati, slikati, skladati i pisati. Nakon studija posvetio se svojoj najvećoj čežnji i osnovao kuću molitve u Augsburgu, gdje molitva ne prestaje ni danju ni noću. Traženi je predavač u čitavoj Europi. Sa ženom i četvero djece živi u Augsburgu.

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh