Foto: Shutterstock

O poetici Drage Gervaisa uz Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba

Drago Gervais (Opatija, 1904. ‒ Sežana, 1957.) hrvatski je književnik i pjesnik. Stvorio je raznolik književni opus; pisao je poeziju, prozu i dramu. Uz to, istakao se i kao humorist, feljtonist i esejist, ostavivši za sobom i obilnu periodiku. Ostao je poznat kao antologijski čakavski pjesnik napisavši znamenitu zbirku Čakavski stihovi koja je do danas objavljena u niz izdanja te je rado čitana i u naše doba. Gervaisovi čakavski stihovi bliski su i čitateljima koji nisu čakavci. Dva su razloga tome: prvo, jezik je svake poezije simbolički, odnosno drugotni modelativni sustav koji govori na posebnome jeziku koji se ne svodi na neki prirodni jezik. A drugo, u tematsko-motivskom, idejnom i sadržajnom smislu, Gervaisova poezija duboko dira (i)  današnjega primatelja poetske poruke jer pjeva o temeljnim pitanjima identiteta, pripadnosti jednoj kulturi i nukleusu individualnoga života, a to je OBITELJ.

Obitelj Gervais, kao i tisuće drugih, ostaju bez doma i domovine te moraju u progonstvo. Tako je nestalo idilično djetinjstvo i obitelj se razasula diljem ondašnjega svijeta. Iz te tragične sudbine, Gervais piše svoje Čakavske stihove

Nakon Prvoga svjetskoga rata područje Istre, Hrvatskog primorja s otocima,  slijedom političkih i povijesnih konstelacija i dogovora između velikih sila, pripojeno je Kraljevini Italiji. Obitelj Gervais, kao i tisuće drugih, ostaju bez doma i domovine te moraju u progonstvo. Tako je nestalo idilično djetinjstvo i obitelj se razasula diljem ondašnjega svijeta. Iz te tragične sudbine, Gervais piše svoje Čakavske stihove u kojima na pjesnički način obnavlja, oživljuje i vraća izgubljeni prostor i vrijeme.

U tom (po)etičkom okviru Gervais pjesničkom riječju, autentičnom i samosvojnom, slika vrijeme obiteljske idile. Te odrednice obiteljske povijesti u Gervaisa se isprepleću i sa specifičnim obilježjima tradicijskog mediteranskog društva u kojem je obitelj nezamjenjiv modus postojanja individue pa svatko jest ono kakvim ga definiraju obiteljske veze. U tom tradicijskom društvu kuća je točka okupljanja svih članova obitelji. Gervais pjeva:

Nonić puši

na skodiće,

nona friga

sardelice,

mama s nonun

ćakula,

nono Franick,

brontula,

a ja brižan sam

samo se igran.

Gervais pjeva o svojoj individualnoj sudbini, koja je ujedno i sudbina stotina tisuća prognanih, stvara poeziju koja ima univerzalne vrijednosti i koja dotiče ČOVJEKA. Stoga nije čudno da je pronašla put i do najmlađeg čitatelja

U tom svijetu obitelj je velika gdje skladno živi više naraštaja, a posebno se njeguju odnosi između najstarijih (bake, djedovi: nonići, none) i najmlađih (unuci: vnuki). Upravo ti odnosi, uz jedan zaštićeni svijet žena i djece ‒ izvan političkog vremena,  kod Gervaisa su vrlo važnom temom. U njegovoj čakavskoj poeziji među najčešćim  riječima su nonić i nona što su potvrdile i računalne analize. Naime, u središtu mediteranskog tipa obitelji na Liburniji (istočna obala Istre, od Preluka do Plomina), dakle,  Gervaisovu zavičaju, jest NONA. Ona je čuvarica obitelji, ognjište i srce. Unuk, Drago, iznimno je vezan za nonu, ali i za nonića. U svojim stihovima Gervais kao pjesnik opisuje niz zgoda, anegdota iz obiteljskog života. Pa iako je sve puno životnosti, plastičnosti, humora, sve je zakriljeno nostalgijom, tugom za svijetom kojega više nema. Gervais pjeva o svojoj individualnoj sudbini, koja je ujedno i sudbina stotina tisuća prognanih, stvara poeziju koja ima univerzalne vrijednosti i koja dotiče ČOVJEKA. Stoga nije čudno da je pronašla put i do najmlađeg čitatelja. Iako Gervais nije pisao za djecu, njegove pjesme nalaze se i u antologijama dječje književnosti, ali i u nastavnom planu i programu.

Na portalu Book.hr nedavno je objavljena Gervaisova pjesma Tri nonice. Valja uočiti u Gervaisovim pjesmama jednu specifičnu vrijednost. Naime, moguće je povezati tu, u književnoumjetničkom smislu antologijsku poeziju, i s duhovnim vrijednostima, onima koje vezujemo uz Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba koji će se ubuduće slaviti u četvrtu nedjelju mjeseca srpnja, datumski blizu spomendana sv. Joakima i Ane roditelja Blažene Djevice Marije. Tako ćemo u nedjelju, 25. srpnja ove godine, prvi put na našim liturgijskim slavljima obilježiti taj dan. Naši djedovi i bake kao i sve starije osobe nose u sebi veliko blago životnog iskustva i duhovna vjernička svjedočanstva kako su živjeli istinske vrednote, svjedočili svoju kršćansku vjeru i za nju često trpjeli. Starija pokoljenja prošla su kroz teška vremena ratnih stradanja i poratnih kušnji što je opisao i Drago Gervais, i u svojoj poeziji i u svojim novelama.

U pastoralnim i liturgijskim smjernicama Hrvatske biskupske konferencije za obilježavanje Prvoga svjetskoga dana djedova, baka i starijih osoba ističe se: „Ovo dragocjeno iskustvo, sjećanja, mudrost i snove starijih treba sačuvati i prenijeti ga našim mladima da im pomogne kako bi, u današnjem svijetu punom raznih novih iskušenja i moralnih zastranjenja.“

Stoga se i Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba i vezuje uz pripreme za Svjetski dan mladih.

Naime, ističe se u smjernicama HBK, Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba koji slavimo pomaže nam shvatiti da su svi, mladi i stari, djedovi, bake i unuci, neovisno pripadaju li istoj obitelji: „Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!“ (Ef 4,4). Ta spoznaja nas tješi i čini narodom okupljenim oko oltara na kojemu Gospodin umnožava kruh života i Riječ našega spasenja. Starije osobe su važne, kao i mlade. Bez njih tijelu Crkve nešto nedostaje. Stoga je neophodno da imaju primjereno mjesto unutar svake naše zajednice. Presudno je da budemo dionici životâ starijih ljudi na isti način na koji je Gospodin, darujući svoje Tijelo i Krv, nas učinio dionicima svoga života.

Upravo, poezija može izgraditi na najljepši način mostove između naraštaja baka i djedova i mladih.

U tom okviru uz Molitvu za djedove i bake pape Benedikta XVI. donosimo i izbor pjesama Drage Gervaisa.

MOLITVA ZA DJEDOVE I BAKE

pape Benedikta XVI.

Gospodine Isuse,

rođen si od Djevice Marije, kćeri svetih Joakima i Ane.

Pogledaj s ljubavlju na djedove i bake diljem svijeta.

Zaštiti ih! Oni su izvor obogaćenja

za obitelji, Crkvu i cijelo društvo.

Podupri ih!

Neka stareći nastave biti čvrsti stupovi

evanđeoske vjere za svoje obitelji,

čuvari plemenitih obiteljskih ideala,

žive riznice zdravih vjerskih običaja.

Učini ih učiteljima mudrosti i hrabrosti,

kako bi budućim naraštajima

mogli prenositi plodove svojega

zrelog ljudskog i duhovnog iskustva.

Gospodine Isuse,

pomozi obiteljima i društvu

da vrednuju prisutnost i ulogu djedova i baka.

Neka nikada ne budu zanemareni ili isključeni,

nego da uvijek budu

uvažavani s poštovanjem i ljubavlju.

Pomozi im da žive spokojno

i da se osjećaju dobrodošlima

u svim godinama svojega života koje im daješ.

Marijo, Majko svih živih,

skrbi bez prestanka za djedove i bake,

prati ih na njihovu zemaljskomu hodočašću.

Po svojim molitvama, udijeli da sve obitelji

jednoga dana budu ujedinjene

u našoj nebeskoj domovini,

gdje čekaš cijelo čovječanstvo

da dođe u veliki zagrljaj života koji nema kraja.

Amen!

Izbor iz poezije:

NONIĆ

Kad sam još mȋći bil

s nȏnićen san na ribi hodȋl.

Okol četȑte bȉmo se stȁli

i sve do pišmȏj veslȁli,

barku sūrgȁli,

povrazi v more kālȁli,

sēdȅli,

mūčȁli,

al ćakulȁli.

Kad bin kakȍvu ribu ćapȃl

i nȏnić bi s mȁnun uživȃl,

i rȅkal, da pasja ta nȍga,

ćapá na mojga boga

već i pišmȍja…

Mirno bi bilo ȏkole nas,

more bi se lēskȁlo,

na tihen vetre zībȁlo

i neš šapīćȁlo.

Pod jȕtro bi s kraja kosȉći fikȁli,

se dozivȁli…

Sunce bi s brega shajȁlo,

pomȁlo,

kot da ga j strȃh

na jedan mȃh…

Ma jedno jutro, kad bilo se j stȁt,

ni bilo nȏnića vnuka zvat:

po kuće su jȗdi na pȑsteh hodȉli,

nonu mirȉli,

boga molȉli

i žȗti lumȋni palȉli.

mići – malen; okol četrte – oko četiri sata (ujutro); stali – ustali; veslali do pišmoj – veslali do mjesta gdje se „pišmoji“ (vrsta ribe) zadržavaju; barka – brodica; surgali – pustili sidro; povraz – sprava za lovljenje ribe; kalali – spustili; ćakulali – razgovarali; ćapal – ulovio; s manun – sa mnom; šapićalo – šaputalo; kosići fikali – kosovi pjevali; shajalo – izlazilo; kot – kao; bilo se je stat – trebalo je ustati; vnuka – unuka; judi – ljudi; na prsten – na prstima; lumin – uljenica, kandilo, svijeća

POD UČKUN

Pod Ȗčkun kȕćice

bȇle,

mȋće, kot sȕzice

vȅle.

Bȇli zidȉći, črjȅni krovȉći

na kéh vrapčȉći

kantȃju,

mȋći dolčȉći, još mȁnje lešȉce

na keh ženȉce

kopȃju.

Cȅstice bȇle, tȃnki putȉći

po kéh se vozȉći pejȃju,

i jedná mȋća, ȕska rečȉca,

pul ké se dečȉca

igrȃju.

Na sȗnce se kȕćice

grȉju,

na tȗrne ȕrice

bȉju.

miće – malene; kot – kao; črjeni – crveni; keh – kojima; lešice – gredice, lijehe; pejaju – voze; pul ke – kod koje; na turne – na tornju

NONA MARJANKA

Je imȅla sedandesetitri lȅta,

kad je već sita životȁ i svȇta,

morala poć od dȍma.

I mȍrala kuću pustȉt ku cel je živȍt grādȉlȃ,

va ku je mladost svojȕ, muku i trȗd zgrādȉla,

decu rodȉla,

i mȋći vnuki dobȉla.

Va koj je živȅla, trpȅla,

i samo kadgȍd se nȁsmela.

Je mȍrala kuću pustȉt.

Je šla od kući za vȁvek,

ma suzi jednȇ ni pustȉla,

brȋžna nȏnica mȋća,

leh tȉha, zgrbjēnȁ,

va neš zamišjēnȁ,

je s kući svojȅ hodȉla…

Va tȗjoj zemjȅ počiva nȏna Marjȃnka,

ka j svȇn bilȁ dobrȁ i puno pretrpȅla,

i ka j imȅla nesrȅću da j tako dugo živȅla,

da su ju stȉrali vȃnka.

leta – godine; pustit – ostaviti; zgradila – izgradila; vnuki – unuke; šla – otišla, išla; za vavek – zauvijek; mića – malena; leh – nego

Priredila Vjekoslava Jurdana; Book.hr

Vjekoslava Jurdana 2007. godine doktorirala je na opusu Drage Gervaisa, objavila je tri knjige te je o njemu izlagala i u Washingtonu. Radovi su joj objavljeni u mnogim međunarodniim znanstvenim časopisima.