Foto: Pixabay

Misa je kao da stojimo na najvećoj pozornici koja je ikada postavljena. Misa znači sudjelovati u drevnoj, neprestanoj kozmičkoj drami. Misa znači shvatiti da sudjelujem u kraljevstvu Božjem neovisno o tome kako se osjećam, što mislim ili činim.

Možda se plodovi molitve nisu ni u čemu tako jasno očitovali, bez imalo moje zasluge ili truda, kao kad sam samu sebe zatekla kako svakodnevno idem na svetu misu

Misa znači meditirati o činjenici da je Terezija, uza svu svoju svetost, molitve, ljubav, prolazila kroz duhovnu suhoću praktički od dana kad je pristupila Karmelu.
Usprkos mojoj suhoći, kako su dani prolazili, osjećala sam se sve manje usamljenom. Osjećala sam se manje ugroženom kad bi u mojoj prisutnosti pohvalili nečiji rad. Možda se plodovi molitve nisu ni u čemu tako jasno očitovali, bez imalo moje zasluge ili truda, kao kad sam samu sebe zatekla kako svakodnevno idem na svetu misu.

To me je malo iznenadilo jer sam se često trudila u tom smjeru, ali jalovo. Kako ću naći vremena za druge obveze? Kako ću stići napraviti svoj posao?
Neke bih se dane odvezla na misu, ali većinom sam pješačila pet dugih ulica kroz gust promet i zvukove automobilskih truba, blokove zgrada sve do crkve svetog Blaža izgrađene kasnih šezdesetih, s betonskim zidovima koji strše, visokim, uskim vitrajima i svetištem u kojem se glasno razliježe jeka.

Poput Terezije, ni ja nisam imala nikoga s kime bih podijelila svoj dubok nutarnji život

Ovdje sam našla svoje mjesto s ostalim siromasima ovoga svijeta: beskućnikom Latinoamerikancem koji je spavao u klupi pokraj mene, bakom Koreankom, časnom sestrom Vijetnamkom u patikama i kopreni. Poput Terezije, ni ja nisam imala nikoga s kime bih podijelila svoj dubok nutarnji život. Kao alkoholičarka, bila sam itekako svjesna svojih slabosti, svoje ništavnosti. Biti rođena s nekom vrstom mentalne bolesti znači biti toliki siromah duhom da goriš od ljubavi za Krista i njegovu nesavršenu, staru i ponekad sramotnu Crkvu.

Svakodnevna sveta misa promijenila je moj dnevni raspored

Mnoge sam dane bila tako smetena ili bojažljiva da bih jedva čula ijednu riječ. Drugi put bi me fraze koje sam čula stoput prosvijetlile kao da ih čujem prvi put. Svakodnevna sveta misa promijenila je moj dnevni raspored. Prisilila me da zastanem. Istovremeno sam se osjećala pobjednički i gubitnički, utješeno i uplašeno. Istovremeno bi me čudila, ganula, deprimirala i radovala činjenica da se žrtva kojom je svijet spašen proživljava nanovo svaki dan usred četvrti velegrada.
Upijala sam evanđelja; slušala sam propovijedi, plakala, uzdisala, zahvalno se slagala s izrečenim, u mislima se svađala. Ali cijelo to vrijeme bila sam poslušna. Na razini dubljoj od svojih ušiju slušala sam pažljivo.
Kad bih izašla van i prolazila pokraj trgovina i banki, mislila bih si: Nitko ne zna da idem na misu, nitko ne bi mario niti da ne idem. Hodajući kući, mislila bih: Je li ovo bio samo san?
Sve više i više vidjela sam da je Krist najstvarnija osoba koja postoji.

Iz knjige „Košulja od vatre“, autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.