Foto: Pixabay

Farizejstvo počinje od uspoređivanja s drugima u cilju preuveličavanja vlastitog ega. Svako uspoređivanje vražje je djelo, jednako onom kojem je cilj vlastito uzdizanje, kao i onom koje nas nagoni da osjećamo prijezir prema sebi. Svatko od nas je neusporediv.

Da se carinik ovako molio: „Bože, žao mi je što nisam tako nevin i odan, poput onog farizeja koji stoji ispred mene“ – njegova molitva ne bi bila mila Bogu

Ne možemo biti onakvima kakvi bismo trebali biti. Nitko nije objekt s kojim ću se uspoređivati, jer moram biti svoj, a ne netko drugi, pak čak i ako bi to bivanje drugim značilo da sam znamenit ili savršen. Da se carinik ovako molio: „Bože, žao mi je što nisam tako nevin i odan, poput onog farizeja koji stoji ispred mene“ – njegova molitva ne bi bila mila Bogu. Carinik je, jednostavno, uvidio istinu o sebi i priznao ju je, čak i ne svrnuvši pogled na farizeja da bi se s njim uspoređivao.

U duhovnom životu uspoređivanje je uvijek pogrešno

Mnogi od nas čine tu osude vrijednu pogrešku – gledamo na druge umjesto na sebe. Nevažno je činimo li to da bismo se uzoholili ili zato da bismo se prezreli. U duhovnom životu uspoređivanje je uvijek pogrešno. K tomu nam predana molitva pruža tako istinsku sliku sebe samih da se čovjek, kao pojedinac, u neku ruku njome poništava. Njegovo postojanje pred Bogom postaje ništavno, bez obzira na to je li trenutačno veći ili manji grešnik. Pred Bogom nitko nije netko!

Iz knjige „Valovi milosti“ p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.