Foto: Shutterstock

Odakle sitnicama tolika vrijednost? Ništa se u svijetu ne gubi bez traga. Svaka i najmanja sitnica ‒ iako nam se čini tako neznatna ‒ ipak doprinosi svoj mali, mravlji dio u stvaranju navika u životu. Na moralno se ponašanje možemo priviknuti upravo kao i na grešni život. Nakon što smo vrlo mnogo puta učinili tisuće sitnih plemenitih djela, lako će nam biti provoditi plemenit život. Upravo se tako nakon mnogo puta ponovljenih grešnih čina priviknemo na grešni život i sitni nas konci pojedinih grijeha povezani u ogromno uže silnom snagom vuku u kaljužu nemorala.

Točnost Božjega djela do u najmanje sitnice neka bude uzor i našem karakteru

Što je koja stvar savršenija, to je točnija i preciznija i u pojedinostima. Stari su poznavali svijet samo u glavnom. A već ti ogromni razmjeri stvorenoga svijeta prisilili su ih da padnu na koljena pred Stvoriteljem. Koliko bismo se pobožnije morali mi Bogu klanjati kad smo dalekozorom i mikroskopom prodrli i u pojedinosti svemira. Kad promatramo te pojedinosti svemira, um nam se zapanjuje i misao nam zastaje zbog nevjerojatnog reda, točnosti i smišljenosti svega u njemu. Ta točnost Božjega djela do u najmanje sitnice neka bude uzor i našem karakteru.

S tog gledišta neće nijedna sitnica pred nama biti neznatna.

Evo vidiš kolika je odgojna snaga u tome ako održavamo i one propise koji nam se čine neznatnima (npr. post koji propisuje naša vjera). Učimo biti vjerni u malenkostima, učimo se odricati u sitnicama. Primjer: na izletu, iako si vrlo žedan, možeš prosjediti četvrt sata na izvoru koje rominja da ne piješ vode. To koristi jakosti tvoje volje, a i zdravlju ti ne šteti. Nadalje, zapovijedajmo šutnju svome jeziku i ne kazujmo odmah kakvu zanimljivu novost koju već naši prijatelji željno čekaju. Onda, na ulici je nastala neka gužva; svladajmo se i ne idimo onamo, ma koliko nas radoznalost tjerala. Sa svakim tim sitnim svladavanjem izvršavamo ozbiljno djelo: oslobađamo svoju volju iz ropstva nagonskih čina.

Tko se ne vježba u odricanju, ne može ni biti pravi vjernik

Eto, kada katolička vjera toliko govori o odricanju i svladavanju, ni po čemu se time ne protivi ljudskom napretku i sreći. Naprotiv, upravo time želi nam pomoći da živimo jedino dostojno čovjeka, tj. slobodno. Tko se ne vježba u odricanju, ne može ni biti pravi vjernik. Vjernik može biti samo onaj čiji duh iz dana u dan pobjeđuje materiju, tijelo.

Je li nešto maleno ili veliko, znatno ili neznatno, vidi se po posljedicama. Ono što povlači za sobom važne i velike posljedice nikada nije malenkost, ma kako nam se neznatnim činilo.

Zbog ‘samo’ jednog čavla…

Jednom je tako izgubljena cijela jedna bitka zbog sitnice ‒ zbog čavla na potkovi.

Naime, konju generala falio je na potkovi jedan čavao. Malenkost; zbog toga se ne može bitka izgubiti, reći će netko. Pa ipak! U bitci je konju ispala potkova i on se spotakao. General je pao s konja. Kad je pao, ubio ga je neprijatelj. Kad je vojska vidjela pogibiju generala, dala se u bijeg i bitka je bila izgubljena. Cijela je vojska pobijeđena, jer nisu dobro zabili jedan ‘bezvrijedni’ čavao u potkovu!

Ulomak iz knjige „Karakter” autora Tihomira Totha. Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo” (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)