Foto: Powerful Catholic Prayers

„Ne dospjeti u čistilište.“ Tu mi je poniznu čežnju punu pouzdanja nastojala moja draga mala sestra usaditi duboko u srce svakom prigodom. To je bilo ozračje u kome je ona živjela i koje sam udisala kao zrak. Još sam bila postulantica kad sam u božićnoj noći 1894. našla u svojoj cipeli pjesmu koju mi je Terezija napisala:

„Ne želiš li ništa do ljubavi njegove,
tad Isus će krunu za tebe isplesti;
predaš li mu posve srce svoje,
na prijestolje će te najviše uzdići.
Kad će jednom noć života proći, vidjet ćeš njegov pogled ljubavi najveće,
i bez oklijevanja k njemu će doći duša tvoja puna sreće.“

Ona završava svoju posvetu milosrdnoj Božjoj ljubavi ovim riječima: „… da poslije tog mučeništva mogu najzad umrijeti, nakon što me ono pripremilo da se pojavim pred tobom i da se moja duša odmah vine u vječni zagrljaj tvoje milosrdne ljubavi!“ Živjela je posve pod dojmom te misli u čije ispunjenje nije nikada sumnjala, vjerno riječima našeg oca, svetog Ivana od Križa koje je posve usvojila: „Što nam više želi Bog dati, to nas više pušta željeti.“. Ona je svoju nadu da neće dospjeti u čistilište temeljila na predanosti i ljubavi, ali i na poniznosti, tipičnoj osobini malih, čistih dječjih duša. Dijete voli svoje roditelje i samo teži da se može posve pouzdati u njih, jer se osjeća slabim i nemoćnim.

Priča o kralju koji je pošao u lov

Tako mi je rekla: „Grdi otac svoje dijete ako ono prizna svoju pogrešku? Kazni li ga on tada? Ne, sigurno ne. Naprotiv, privine ga sebi na grudi. Da bi objasnila tu misao, podsjetila me na priču koju smo pročitale u našem djetinjstvu: neki je kralj pošao u lov i gonio bijelog zeca. Kad su psi već gotovo sustigli zeca, on se brzo okrenuo i skočio lovcu u ruke. Dirnut takvim povjerenjem nije se više kralj želio odvajati od zeca; nitko ga nije smio dirati, sam se kralj brinuo za njegovu hranu. Tako će dragi Bog učiniti s nama budemo li, gonjeni pravdom – simbolično prikazano psima – potražili zaštitu u rukama našeg suca…

Iako se ona najviše zalagala za male duše koje slijede put duha dječje nevinosti i poniznosti, nije ni velike grešnike isključila iz svoje nade u nebeski život uz našeg Oca. Stoga je u svojoj autobiografiji mogla napisati: „… Da, osjećam, i kad bih imala na savjesti sve moguće grijehe otišla bih onamo srca slomljenog od kajanja, da se bacim u Isusov naručaj, jer znam koliko on voli izgubljeno dijete koje mu se vrati. Ne zato što je Bog u svom susretljivom milosrđu očuvao moju dušu od smrtnoga grijeha, uzdižem se k Njemu u pouzdanju i ljubavi. Odmah poslije svog ulaska u karmelićanski samostan molila sam za to da smijem čitati povijest pustinjskih otaca.

Raskajana grešnica Paesia

Bilješke što sam ih na temelju toga načinila toliko su se dojmile sestri Tereziji da je žalila što ih nije unijela u svoju autobiografiju i usrdno me molila da budu u nju umetnute:

„Neka grešnica imenom Paesia pobudila je sramotnim vladanjem veliku sablazan u čitavoj zemlji. Kad ju je jedan pustinjski otac, Ivan Pustinjak, posjetio i opomenuo da mora činiti pokoru za svoje grijehe, pitala ga je:

„Oče, ima još uopće pokore za mene?“
„Da“ odgovorio joj je svetac, „posve sigurno“.
„Tada me odvedi na mjesto koje smatraš prikladnim“, rekla je ona na to.

I smjesta je ustala, te ga slijedila, ostavivši sve za sobom i nikome ništa ne rekavši. Kad su došli u pustinju, spuštala se noć. Ivan je načinio jastuk od pijeska, na njemu ucrtao znak križa i naložio Paesii da tamo legne spavati. Nakon što se pomolio, smjestio se i on malo podalje na spavanje. Oko ponoći se probudio i vidio kako je na Paesiu pala s neba zraka svjetlosti koja služi kao put anđelima, kako bi njezinu dušu odnijela na nebo. Začuđen tom vizijom otišao je k njoj vidjeti je li mrtva i otkrio da je svoju dušu vratila Bogu. Istodobno je čuo neki glas kako mu govori: ‘Bog se više raduje njezinoj pokori u jednom jedinom trenutku nego pokori drugih ljudi koja možda dugo traje, ali nije tako potpuna kao ova’.“

„Božja se pravednost zadovoljava malim, ako je učinjeno iz ljubavi“

Sestra Terezija mi je skretala pozornost na to da se Božja pravednost zadovoljava malim, ako je učinjeno iz ljubavi, i da On preko svake mjere ublažava vremenske kazne što ih zaslužuje grijeh, jer On je sama milosrdna ljubav. „Stekla sam iskustvo da se već i poslije sitne nevjernosti mora na neko vrijeme uzeti na sebe izvjesna nelagodnost. Dakle, rekla sam sebi: To je otkupnina za tvoju pogrešku – i strpljivo podnosila da moja krivnja bude pravedno namirena. Na to se po njezinu mišljenju ograničavalo ono po pravdi traženo popravljanje pogrešaka za one koji su ponizni i u ljubavi se posve posvete Bogu. Ona je čvrsto vjerovala u to da se za njih neće otvoriti vrata čistilišta, jer će naš nebeski Otac uzvratiti njihovo pouzdanje milošću svjetla u smrtnom času, a spoznaja vlastite nevolje pobudit će u tim dušama osjećaj potpunog kajanja koji briše svu krivnju.

Ulomak iz knjige „Terezija iz Lisieuxa: sjećanje na moju sestru“ autorice Celine Martin.

Izdavač: UPT Đakovo