Foto: Shutterstock

Želim otići sam

(…) Posljednji koga sam slomio bio je moj otac. Nije uopće želio otići u Međugorje, iako je imao desetero djece i pedeset šestero unučadi koji su živjeli svoju vjeru zbog toga: „Mogu se moliti našoj Gospi i ovdje. Zapravo, molim joj se svaki dan. Ne trebam vidjeti čuda, već sad vjerujem.“ Tvrdoglav kakav je bio, nikako ga nismo mogli nagovoriti da ode. Deset godina nakon što smo prvi puta tamo otputovali (…), moj je tata spontano rekao: „Mislim da ću ići u Međugorje.“

„Mislio sam da nemaš potrebe za tim.“

„I nemam, ali želim otići i to sâm.“ Nije čak htio povesti ni moju majku.

Kad je moj otac bio u Međugorju, nije želio gledati čuda. Vjerovao je da se tako odvlači pozornost, čak i da se tako odvraća od istinske vjere; njemu nisu trebali razlozi da vjeruje ili da se „sebično zabavlja“. Dogodilo se je to tijekom njegova hodočašća, na dan kad je vidjelica Mirjana imala mjesečno ukazanje Blažene Majke; moj je otac bio udaljen svega nekoliko metara od nje.

Čudo

Promatrao je pažljivo kako se Mirjanina glava naglo podiže prema gore, pogled joj je bio usmjeren nekoliko metara iznad i ispred nje, a lice omekšano od izražajna pogleda puna nježnosti, strahopoštovanja i ljubavi. Bio je toliko blizu da je mogao vidjeti kako suze padaju niz njezin obraz. Kako sin, tako i otac, bio je preplavljen toliko snažnim osjećajima da je morao pobjeći. Za vrijeme Marijina ukazivanja Mirjani, on je počeo hodati vinogradima. Samo nekoliko trenutaka kasnije, muškarac ispred njega pogledao je krunicu i uzviknuo: „Moja je krunica postala zlatna!“

Onda je drugi čovjek izvadio krunicu iz svoga džepa i uzviknuo: „I moja!“

Iziritiran „predstavom“, moj je otac ubrzao korak kako bi ih zaobišao, kad je netko treći stavio ruku na tatino rame i pokazao prema nebu: „Pogledaj! Pogledaj gore!“ U tom trenutku, kada je moj otac bježao od čuda, bio je suočen s jednim od najspektakularnijih čuda –  čudom sunca.

Suze

Našao se zureći u blistav izvor zemljine svjetlosti i topline, koji se brzo vrtio emitirajući svaku zasljepljujuću duginu boju. Preplavljen ovim čudesima, osjetio je cunami emocija koji je izbio u njegovu srcu, što ga je nagnalo da se spusti na koljena. Vrijeme je nestalo. Osjetio je neizmjernu ljubav i samo je plakao i plakao i plakao. (…)

Moj je tata bio najupornija, najtvrdoglavija osoba. Borio se s time da pokaže što je u njegovu srcu: njegova ljubav prema ženi i djeci. Mi djeca znali smo da nas voli, ali nikada nas nije htio zagrliti, dotaknuti ili reći „volim te“. A sada moj luckasti tata ne može sakriti svoje nježne osjećaje i cijelo vrijeme plače. Kada počnemo govoriti o Mariji ili o vjeri, ne može si pomoći da ne plače. Gori je čak i od mene… Zahvaljujući našoj nebeskoj Majci.

Iz knjige „Evo ti Majke“ autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.