Foto: Shutterstock

U Crkvi otkrivamo da smo još uvijek netolerantni, da mrzimo, da smo nestrpljivi, kukavice, puni predrasuda, hladni, tvrda srca, bez ljubavi…

I sve sam više uviđala da se najbolje pročišćavamo u Crkvi. „Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6), rekao je Krist a što je Krist nego Njegova Crkva koju je sagradio na Petru – jednom od nas: kolebljivom, hirovitom, uplašenom? U Crkvi otkrivamo da smo još uvijek netolerantni, da mrzimo, da smo nestrpljivi, kukavice, puni predrasuda, hladni, tvrda srca, bez ljubavi. Crkva nas suočava s našim idolima: ljudima, mjestima i stvarima koje nisu Bog. Želimo birati koga ćemo voljeti; s kime ćemo slaviti. Želimo biti bolji od ostalih, osobito u Crkvi. Crkva je često zadnje mjesto na kojem želimo biti i u konačnici prvo mjesto gdje možemo i moramo biti.

Moj osjećaj nije bio puka sentimentalnost nego funkcija mog vjerovanja u stvarnu Kristovu nazočnost u Euharistiji: da riječima posvete tijekom euharistijske molitve, kruh i vino postaju stvarno – ne virtualno ili simbolično- nego istinsko, pravo Tijelo i Krv Kristova. Sudjelovati na svetoj misi u Katoličkoj crkvi znači sudjelovati u događaju od nezamislive važnosti.

„Obredni događaj koji se zbiva u misi dualnog je karaktera – ljudskog i božanskog… Krist se utjelovljuje kao čovjek pod aspektom prinesenih tvari, pati, ubijaju ga, polažu u grob, slama sile podzemlja, i ponovno slavno uskrsava…“

Kao što je Carl Jung zapisao u svom eseju „Transformation Symbolism in the Mass” (eng. Značenje pretvorbe u svetoj misi):

„Obredni događaj koji se zbiva u misi dualnog je karaktera – ljudskog i božanskog… Krist se utjelovljuje kao čovjek pod aspektom prinesenih tvari, pati, ubijaju ga, polažu u grob, slama sile podzemlja, i ponovno slavno uskrsava… Ono što se događa u pretvorbi u biti je čudo, i tako treba biti jer bismo inače morali razmisliti ne stvaramo li sami Boga magijom ili se gubimo u filozofskom čuđenju kako išta vječno uopće može djelovati, s obzirom da je djelovanje proces u vremenu sa svojim početkom, sredinom i krajem.

Transupstancijacija treba biti uzrok čuđenja i čudo koje čovjek svojom mudrošću ne može dokučiti. To je otajstvo… Što bi nas na svijetu moglo navesti na to da predstavimo apsolutno nemoguće? Što je to što tisućama godina izvlači iz čovjeka najveći duhovni napor, najljepša umjetnička djela, najdublju odanost, najherojskiju samopožrtvovnost i najzahtjevniju žrtvu? Što drugo osim čuda? To je čudo, kojim čovjek nema pravo upravljati; jer čim on pokuša u nj uplesti svoje prste ili počne o njemu filozofirati nastojeći ga dokučiti razumom, ptica odleti. Čudo je nešto što izaziva čovjekovo čuđenje upravo zato što se čini neobjašnjivim.”

Usprkos mojoj suhoći, kako su dani prolazili, osjećala sam se sve manje usamljenom…

Misa je kao da stojimo na najvećoj pozornici koja je ikada postavljena. Misa znači sudjelovati u drevnoj, neprestanoj kozmičkoj drami. Misa znači shvatiti da sudjelujem u kraljevstvu Božjem neovisno o tome kako se osjećam, što mislim ili činim.

Misa znači meditirati o činjenici da je Terezija, uza svu svoju svetost, molitve, ljubav, prolazila kroz duhovnu suhoću praktički od dana kad je pristupila Karmelu.

Usprkos mojoj suhoći, kako su dani prolazili, osjećala sam se sve manje usamljenom. Osjećala sam se manje ugroženom kad bi u mojoj prisutnosti pohvalili nečiji rad. Možda se plodovi molitve nisu ni u čemu tako jasno očitovali, bez imalo moje zasluge ili truda, kao kad sam samu sebe zatekla kako svakodnevno idem na svetu misu.

Iz knjige „Košulja od vatre“ autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.