Duhovnost

BOG JE LJUBAV!

Stvoreni smo da volimo i da budemo voljeni, a prava Ljubav je oduvijek zapisana u našim srcima „Nisam mogao ni pojmiti tako savršenu ljubav sve dok nisam u nju uronio. U Božjoj sam prisutnosti jedino želio da me On voli i da mu vratim tu ljubav natrag…“

Foto: Shutterstock


 

Ništa nije bilo poput ovog! Bio sam u prisutnosti toliko intenzivne ljubavi da nisam mario ni za što drugo… Nisam imao potrebu ni za čim drugim. Ova je ljubav bila u potpunosti ispunjujuća na svaki mogući način, ljubav kakvu sam oduvijek tražio, ali je nikad nisam našao, ljubav od koje nitko nikad ne bi htio biti odvojen. Stvoren sam da volim i budem voljen zato što Bog jest Ljubav. Ova je bitna istina zapisana u srcu svakog ljudskog bića. Svi znaju kakav je osjećaj imati prazninu na tome mjestu, i mi ćemo je pokušavati ispuniti nečim, pa čak i nečim što je zamaskirano u ljubav, a to nije. No u našim srcima postoji mjesto, zapravo, prijestolje koje je namijenjeno isključivo ovoj Ljubavi. Nisam mogao ni pojmiti tako savršenu ljubav sve dok nisam u nju uronio. U Božjoj sam prisutnosti jedino želio da me On voli i da mu vratim tu ljubav natrag.

A onda je moja duša odjednom otrgnuta od te veličanstvene svjetlosti, i osjećao sam se kao da padam prema dolje

Moj se susret s Bogom dogodio dok sam preko dva i pol sata ležao klinički mrtav u bolnici, bez funkcionalnog mozga, bez vlastitih otkucaja srca i bez vlastitog daha. Nisam reagirao na podražaje – nanošenje boli kako bi potaknuli reakciju tijela. Moje oči nisu reagirale na svjetlost; zjenice su mi bile nepomične, ali još nisu bile proširene.

U djeliću sekunde, moje je srce počelo samo kucati, i počeo sam normalno disati

A onda je moja duša odjednom otrgnuta od te veličanstvene svjetlosti, i osjećao sam se kao da padam prema dolje. Posegnuo sam za svjetlošću jer se nisam htio odvojiti od nje. Dok su mi moja majka i zaručnica ponavljale da sam voljen i da ne smijem otići, podignuo sam ruku i obgrlio ih. U djeliću sekunde, moje je srce počelo samo kucati, i počeo sam normalno disati. Oči su mi počele reagirati na bolnička svjetla, i koža mi je polako počela poprimati normalnu boju. Liječnici su se šokirali, i svi bolnički djelatnici došli su popričati sa mnom, pitajući me da im kažem što se dogodilo zato što nitko od njih nije vjerovao da postoji šansa da se vratim. Bio sam truplo, a onda sam postao snažni muškarac koji se pokušavao uspraviti i podignuti s nosila. Zapravo sam se toliko jako htio vratiti u svjetlost da me je osoblje odlučilo zavezati kako mi ne bi izvuklo cjevčice koje su mi virile iz tijela. (…)

 

Iz knjige „Evo ti majke“, autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Izdavačku kuću Kyrios možete pratiti i na njezinoj stranici na Facebooku (ovdje).

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh