fra Ivan Macut

PROMIŠLJANJE TEOLOGA

Fra Ivan Macut: Na što sve trebamo obratiti pozornost da bi nam ispovijed bila valjana Praksa je pokazala da katolici u velikoj mjeri sakramentu ispovijedi ne pristupaju dovoljno ozbiljno. Naime, nepripremljen dolazak na ispovijed ili s nedovoljnim pokajanjem, ili pod utjecajem alkohola, droga ili drugih opijata itd. ozbiljno dovode u pitanje uopće valjanost tog sakramenta. Na što sve treba paziti kada se želimo pomiriti s Bogom i Crkvom u sakramentu pokore i pomirenja, tj. u svetoj ispovijedi?

Na što sve trebamo obratiti pozornost da bi nam ispovijed bila valjana

U gotovo svakoj religiji čovjek ima potrebu pomiriti se s Bogom jer se osjeća, i zna da je slab i grešan. Upravo to je i razlog prinošenja životinjskih i ostalih žrtava. Naime, čovjek se nastojao preko prinošenja izvanjskih žrtava pomiriti sa svojim Stvoriteljem i Bogom. Nije to praksa samo u izraelskom narodu nego je ta praksa poznata i kod gotovo svih ostalih religioznih naroda i pojedinaca. Svima je zajednički osjećaj krivnje te prinošenje životinjskih i poljoprivrednih žrtava kao zadovoljštine za počinjene grijehe. Biblija nas uči da čovjek od prvog ili tzv. istočnog grijeha, ima potrebu pomiriti se s Bogom i to čini prinošenjem žrtava, prinosa i paljenica. Tako je bilo sve do dolaska Isusa Krista, Sina Božjega.


Savršena žrtva za naše grijehe

Dolazak Isusa Krista i rođenje po Blaženoj Djevici Mariji i u ovom pogledu mijenja čovjekov odnos s Bogom. Naime, do Isusa starozavjetni su svećenici prinosili životinjske žrtve za grešan narod, ali i za sebe same. Činili su to na posebno svečan način jednom u godini, ali i u ostala vremena bila je praksa prinošenja životinjskih žrtava, tzv. okajnica kojima su se okajavali počinjeni grijesi. Isus Krist ovo radikalno mijenja. Za razliku od starozavjetnih svećenika, Isus jedini pravi Veliki Svećenik, prinosi sebe za žrtvu za grijehe čovječanstva. Ta njegova žrtva isključivo je za druge, za grešno čovječanstvo. U tom pogledu, tj. u smislu počinjenih grijeha, Isus je bio izuzet, tj. Isus je bio bez grijeha i nije trebao okajavati svoje grijehe jer ih nije niti počinio. Prinio je sebe kao žrtvu za grijehe drugih i to jednom zauvijek. Isusova je žrtva neponovljiva i savršena. Nije ju moguće niti ponoviti niti ju je moguće nadopuniti. Ništa joj ne nedostaje i učinjena je jednom za cijeli ljudski rod prije, za vrijeme i nakon Isusova dolaska. Dakle, jednom zasvagda.

Iako je Isus platio otkupninu, tj. otkupio nas od grijeha, ipak čovjek i dalje nastavlja griješiti. Ni u toj njegovoj grešnosti, Bog čovjeka ne ostavlja sama, tj. ne napušta ga. Isus je zato i ostavio svojim učenicima vlast opraštanja i zadržavanja grijeha. U toj vlasti opraštanja grijeha očituje se Božja snaga i vlast. Naime, samo Bog ima vlast otpuštati grijehe, a Isus to povjerava i svojim učenicima. Naravno da je uvijek samo Bog onaj koji oprašta i zadržava čovjekove grijehe. Svećenik-ispovjednik – posrednik između grešnika i Boga u sakramentu pokore i pomirenja ili svete ispovijedi – onaj je koji pokajniku samo u biti proglašava i udjeljuje Božje oproštenje i milosrđe ili ga zbog posebnih razloga u tom trenutku uskraćuje. Tekst iz Ivanova evanđelja o tome kaže sljedeće: „I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’” (Iv 20,19-23).

Crkva od samih svojih početaka, dakle, poznaje praksu opraštanja grijeha. S vremenom razvila se je praksa kakvu imamo i danas u Katoličkoj crkvi, a to je osobna ispovijed pokajnika ispred svećenika ili biskupa. Đakon, iako je primio sakrament svetoga reda, ipak nema vlast ispovijedanja. Ta je vlast od zakonitih ordinarija povjerena samo valjano zaređenim svećenicima i biskupima koji nisu upali ni u kakve crkvene kazne koje bi im tu vlast ispovijedanja uskratile ili zabranile.

Nažalost, praksa je pokazala da katolici u velikoj mjeri ovom sakramentu ne pristupaju dovoljno ozbiljno. Naime, nepripremljen dolazak na ispovijed ili s nedovoljnim pokajanjem, ili pod utjecajem alkohola, droga ili drugih opijata itd. ozbiljno dovode u pitanje uopće valjanost tog sakramenta u tim konkretnim slučajevima.

Koji su preduvjeti za pomirenje s Bogom

Na što sve treba paziti kada se želimo pomiriti s Bogom i Crkvom u sakramentu pokore i pomirenja, tj. u svetoj ispovijedi?

1) Ponajprije, potrebno se je ozbiljno i temeljito pripremiti.

Ako ne znamo kad smo se posljednji put ispovjedili, kako onda možemo znati u kojem vremenskom razdoblju moramo promisliti svoje grijehe? Temeljita priprema za ovaj sakrament podrazumijeva ponajprije sjetiti se, pa makar približno, trenutka posljednje valjane ispovijedi. Ako smo na prošloj ispovijedi nešto namjerno zatajili ili zbog stida nismo nešto važno (teški grijeh) rekli, onda nam je ta posljednja ispovijed nevaljana i to također odmah na početku ispovijedi treba reći svećeniku.

Ozbiljna priprema podrazumijeva promisliti sve teške grijehe. Potrebno je polako ispitati svoju savjest po Deset Božjih zapovijedi, Sedam smrtnih grijeha i Pet crkvenih zapovijedi. Ne smijemo se zavaravati i sami prosuđivati je li nešto grijeh ili nije. U ispovijedi se ne radi o tome da sami odlučujemo o nekoj materiji i da je mi sami proglašavamo teškim ili lakim grijehom. U tu zamku upadnemo onda kada kažemo ‘ja mislim da to nije grijeh’ (npr. neodlazak nedjeljom na svetu misu bez opravdanog razloga kao što je teža bolest), a ustrajanje u tom mišljenju i nakon što svećenik pokornika upozori da je nešto grijeh, znak je duhovne oholosti i nezrelosti te ozbiljno narušava ispravni duhovni rast osobe koja se ispovijeda. Upravo je i jedna od svećenikovih zadaća u ispovijedi da pozorno sasluša grijehe pokornika, da ga upozori i da mu ukaže na eventualno pogrešno shvaćanje pojedine materije u smislu teškog ili laganog grijeha. Ako osoba u tom smislu nije poučljiva i ne želi prihvatiti dobronamjernu pouku svećenika, ona ustraje u svom neznanju i svoj duhovni rast i dalje usmjerava na krivi put. Dakle, ozbiljna i temeljita priprava prvi je preduvjet valjane i duhovno korisne ispovijedi.

2) Drugi važan preduvjet jest dostatno pokajanje.

Nakon što pokornik promisli svoje grijehe i prisjeti se svih, ponajprije teških grijeha od posljednje valjane ispovijedi, on treba u srcu probuditi kajanje. Osoba koja pristupa sakramentu svete ispovijedi bez kajanja, sama sebi uskraćuje oproštenje grijeha. Naime, kajanje je jedan od bitnih uvjeta za primanje sakramentalnog odrješenja. Ako osoba prije ispovijedi misli kako će se ispovjediti, ali će i nakon te ispovijedi ionako nastaviti isto griješiti bez ikakve želje za popravkom, sama sebi uskraćuje otpuštenje grijeha. Možda svećenik u tom trenutku ne može prepoznati da se osoba ne kaje za svoje grijehe i udijeli mu oproštenje, ali ono nema učinka jer kod pokornika nema potrebnog preduvjeta da bi ga valjano primio. Kajanje za grijehe znači da se osobi u srcu javlja iskrena žal i bol zbog počinjenih grijeha i treba čvrsto odlučiti da više neće griješiti. To ne znači da osoba više nikada neće sagriješiti na isti način, ali postoji itekako velika razlika u tome bori li se osoba protiv napasti i grijeha pa u toj borbi podlegne i sagriješi ili se je prepustila napasti i grijehu te se protiv toga uopće ne bori. Samo onaj prvi može ispravno pristupiti ispovijedi, dok ovaj drugi to ne može jer mu nedostaje bitni preduvjet, a to je, kako smo već rekli, kajanje.

3) Treći važan preduvjet za pristupanje sakramentu svete ispovijedi jest taj da ne živimo u trajnom grijehu.

Crkva nikada ne osuđuje osobu, nego njegov grijeh. Tako osoba koja, npr. živi nevjenčano sa svojim partnerom ili partnericom ili su pak sklopili samo civilni brak a prakticiraju seksualni život, tj. žive kao muž i žena bez sakramenta ženidbe, ne mogu pristupiti sakramentu svete ispovijedi. Ovdje se radi o tome da osobe žive u trajnom grijehu ili pak u trajnoj prigodi za grijeh. U ovim se slučajevima ne radi o tome da svećenik ne želi udijeliti sakramentalno oproštenje grijeha, nego, jednostavno rečeno, ne može ga udijeliti. Onaj svećenik koji u tom slučaju udijeli sakramentalno odrješenje, a ono je u svojoj biti nevaljano, pogrešno radi. Svećenik ne smije provoditi svoj nauk ili ono što on misli da treba činiti, nego samo ono za što ga je ovlastila Crkva. Svećenik ne ispovijeda u svoje ime, nego u ime Crkve koja je sama po Gospodinovu nalogu dobila vlast opraštanja ili zadržavanja grijeha. Crkva svećenika, dakle, ovlašćuje da dijeli taj sakrament i Crkva mu može, ako je potrebno, tu vlast i uskratiti, tj. oduzeti. Udijeliti sakramentalno odrješenje nekome tko ga u tom trenutku ne može primiti, jednostavno je pogrešno i svećenik se nakon toga za to također mora ispovjediti i zatražiti od Boga oproštenje te s tom praksom udjeljivanja odrješenja u slučajevima kada se to objektivno ne može niti smije učiniti – mora prestati. Istina je da se u slučajevima kada je osobi potrebno uskratiti odrješenje često radi i o velikoj neugodnosti jer, uvjeren sam, svećeniku nema ništa teže nego kada pokorniku mora uskratiti odrješenje. U tim slučajevima svećenik mora biti iznimno strpljiv i pokorniku jednostavno objasniti o čemu se radi; ni u kojem ga slučaju ne smije osuđivati, napadati ili omalovažavati, te ga treba odmah poučiti što je potrebno učiniti ili promijeniti da bi mogao pristupiti sakramentu svete ispovijedi i primiti odrješenje.

*

Zaključno rečeno, pokornik, prije nego što uđe u ispovjedaonicu, treba biti siguran da ima sve potrebne preduvjete za primanje sakramentalnog odrješenja i to je zadatak koji se tiče ponajprije njega osobno. Uz to, naravno, treba znati na koji se način odvija sakrament pokore i pomirenja i to od samoga početka do kraja, uključujući i poznavanje formule kajanja. Ako osoba ima određenih poteškoća s pamćenjem ili se pak radi o strahu i zbunjenosti, može sa sobom ponijeti i molitvenik i iz njega sve pročitati.

Autor: fra Ivan Macut

  • 69
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh