Osobni razvoj

BREME SLOBODE

Što se krije iza toga da nekomu nervozno želimo pripadati Možemo se dati zavesti i početi vladati. Ta je kušnja tako otvorena da je ujedno najsuptilnija – ispunjenje nečijih očekivanja koja se dotiču vladanja njime, vođenja, upravljanja, odlučivanja za njega, mišljenja i nazivanja, naređivanja i savjetovanja. Ljudi očekuju da će netko preuzeti odgovornost za njihov život, da ne bi morali nositi na svojim ramenima breme slobode.

Što se krije iza toga da nekomu nervozno želimo pripadati

Foto: Shutterstock

 

„NE KONTROLIRAJ DRUGE, AKO ŽELIŠ BITI MIO BOGU!“ (Suci 9)

Ljudi očekuju da će netko preuzeti odgovornost za njihov život, da ne bi morali nositi na svojim ramenima breme slobode. Svatko zbog toga nervozno želi pripadati nekomu, jer potreba pripadanja jako utječe na naš osjećaj vrijednosti i sigurnosti

Svi traže kralja, svi traže položaj na kojem će se osjećati potrebni komu, biti posvećeni čemu. Mnogi ljudi kruže u uzdisajima slabosti, u traženju čovjeka koji će ih voditi, kao i u evanđelju: „Gospodine, nemam čovjeka.“ (Usp. Iv 5, 7.) Postoji kušnja zavođenja potrebom posjedovanja vladara, voditelja, onoga koji jamči sigurnost, koji preuzima odgovornost za naš život. Možemo se dati zavesti i početi vladati. Ta je kušnja tako otvorena da je ujedno najsuptilnija – ispunjenje nečijih očekivanja koja se dotiču vladanja njime, vođenja, upravljanja, odlučivanja za njega, mišljenja i nazivanja, naređivanja i savjetovanja. Ljudi očekuju da će netko preuzeti odgovornost za njihov život, da ne bi morali nositi na svojim ramenima breme slobode. Svatko zbog toga nervozno želi pripadati nekomu, jer potreba pripadanja jako utječe na naš osjećaj vrijednosti i sigurnosti.

Problem je u tome da obično oni koje vidimo kao snažne, mudre, vladajuće, nepogrešive, u stvarnosti uopće nisu takvi

Zar nismo u našem djetinjstvu imali takvu potrebu da roditelji o nama govore „naše dijete“, „naša kći“, „naš sin“, ali su oni, kad su nas predstavljali, govorili samo naša imena? Nismo li se tada osjećali odbačeno, kao da nisu željeli priznati krvno srodstvo s nama? A sada, kada čitamo ili čujemo kako Marija govori svakomu od nas „moje dijete“, ne osjećamo li u sebi te trnce nevjere?

Crpsti bez mjere nečiju moć, živjeti na nekome kao parazit, da bismo ispili nečiju snagu… Problem je u tome da obično oni koje vidimo kao snažne, mudre, vladajuće, nepogrešive, u stvarnosti uopće nisu takvi. Jer što je tko nesigurniji u sebe, to se više oslanja na svoju aroganciju i drskost.

On je profesor na sveučilištu, koji postaje menadžer svih snova svoje djece. Prelazi u ulogu voditelja i kastrira osjećaje, razbija emocije i snove svojih sinova i kćeri, guši dječje želje i cijelu spontanost, koja nema nikakvu mogućnost da se pokaže. Silno želi…

Zamislimo muškarca, oca obitelji, koji je sam bio zaobilažen u svojem obiteljskome domu, ali je vlastitim naporom došao do znanstvenih uspjeha. Mogao se osloniti samo na sebe i izradio je mehanizam za put prema uspjehu, dajući u to svu svoju snagu, pa čak i više nego je bio u stanju. On je profesor na sveučilištu, koji postaje menadžer svih snova svoje djece. Prelazi u ulogu voditelja i kastrira osjećaje, razbija emocije i snove svojih sinova i kćeri, guši dječje želje i cijelu spontanost, koja nema nikakvu mogućnost da se pokaže. Silno želi stvoriti od svojeg djeteta pobjednika na natjecanjima i olimpijadama, želi stvoriti savršena genija. Tako taj otac tiranin sam pokazuje što i kako izabrati, stavlja pred svoje dijete najteže zadatke, koji ga svojom težinom nadvisuju i samim time ga prisiljavaju na učenje i precizno kontroliranje efekata učenja. A sve zbog toga da bi dijete moglo započeti nova natjecanja, da bi bilo ambiciozno i nadprosječno. Kada dolazi trenutak da dijete mora samo riješiti zadatak, sjedi bespomoćno nad praznim papirom sa suzama u očima i ne zna odakle započeti. To dijete osjeća da donosi razočarenje. Čak ni ne zna voli li to što je otac za njega izabrao, jer nije imalo prigodu da se samo uvjeri – sve mu je u životu nametnuto, a očev izbor uvijek nepogrešiv i podržan od majke, koja i sama u djetetu ostvaruje svoje neispunjene želje da bude profesorica. A sada promisli, nisi li ti samomu sebi upravo kao opisani otac?

Iz knjige „Usrećiti Boga“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh