Poučne priče

ŠTO SAM NAUČIO OD DJEDA

Unuk Mahatme Gandhija: „Djed me naučio da je ljutnja dobro pogonsko gorivo za promjene, ako ju naučiš kontrolirati” Dr. Arun Gandhi dijeli s nama zlata vrijedne lekcije koje je tijekom djetinjstva i mladosti naučio od svoga djeda, jedne od najutjecajnijih osoba 20. stoljeća

Unuk M. Gandhija: „Djed me naučio da je ljutnja dobro pogonsko gorivo za promjene, ako ga naučiš kontrolirati”

Bio je vrlo suosjećajan i srdačan i bio je dovoljan tek trenutak u njegovu društvu…

Dr. Arun Gandhi unuk je Mahatme Gandhija (sin Mahatmina sina Manilala). Odrastao je u Mahatminu ašramu u blizini Durbana u Južnoj Africi, no nakon što je pretrpio nekoliko napada bjelačke i crnačke djece na rasnoj osnovi na poticaj roditelja otišao je živjeti k djedu Mahatmi. Njegovi su se otac i majka naime nadali da će mu djed pomoći izboriti se protiv bijesa koji se u njemu nakupio uslijed pretrpljenih napada. Arun ovako opisuje Mahatmu: „Jedva sam ga poznavao, no bio je toliko drag da mi je trebalo samo pet minuta da se zbližim s njim. Bio je vrlo suosjećajan i srdačan i bio je dovoljan tek trenutak u njegovu društvu da se i ja i moja mlađa sestra oslobodimo i opustimo.”


Morao sam se držati dnevnog rasporeda i discipline kao i svi drugi

Uskoro izlazi Arunina knjiga. U njoj iznosi pouke kojima ga je djed naučio tijekom dvije godine boravka u njegovu ašramu Sevagram u središnjoj Indiji, te opisuje kako je izgledao život ondje.

Mahatma je veoma držao do discipline. Dnevni raspored je zato bio strogo određen: dan je započinjao molitvom u pet sati, potom bi uslijedila tjelovježba, zatim su se obavljali razni zadaci a nakon toga je slijedilo poučavanje i igra. Arun se je, iako Mahatmin unuk, morao držati rasporeda kao i svi drugi.

„Ljutnja je dobro pogonsko gorivo za promjene, ako ju naučiš kontrolirati”

Arun, koji je u ovaj djedov ašram bio poslan kako bi se oslobodio gnjeva, kaže kako je Mahatma imao pozitivan stav prema gnjevu i ljutnji: „Smatrao ga je dobrim pogonskim gorivom za promjene, ali trudio se je posvijestiti mi da ga moram naučiti kontrolirati”.

Mahatma je sat vremena dnevno izdvajao kako bi se družio i razgovarao sa svojim unukom. Arun priča: „Iako je bio asket, volio se šaliti. Mnogi misle da je bio krut i ozbiljan, no Mahatma je imao velik smisao za humor i bio je jako duhovit.”

Također, Mahatma se volio igrati i često je pokazivao svoj razigran duh: „Kad bi odlazio u šetnju, znao se osloniti na dvije osobe, kao na štapove; stavio bi ruke oko njihovih ramena i tada bi iznenada podigao noge u zrak te bi se ljuljao poput djeteta.”

Evo u nastavku još dvije zgode: jednu je Arun doživio sa svojim ocem, a drugu sa svojim poznatim djedom, Mahatmom Gandhijem. Oba događaja poučila su ga koliku snagu ima nenasilje, i kako nasilan možeš biti i na pasivan način. Pouke koje je izvukao tih događaja duboko su se urezale u njega a od njih možemo svi naučiti.

Pet sati i trideset minuta vozio sam iza njega promatrajući ga kako prolazi agoniju zbog moje glupe laži. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati…

Imao sam 16 godina i živio sam s roditeljima na Institutu koji je osnovao moj otac u Južnoj Africi; duboko u unutrašnjosti zemlje, oko 18 milja izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Nismo imali susjeda tako da smo se moje dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetima prijateljima ili odlascima u kino.

Jednoga me dana otac zamolio da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija, na što sam s radošću poskočio. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan, majka mi je dala listu namirnica koje je trebalo kupiti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove, kao na primjer odvesti automobil na redovan servis. Kada sam tog jutra odvezao oca, rekao mi je: „Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno”.

Nakon što sam na brzinu obavio sve zadatke, otišao sam ravno u najbliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukim filmskim programom u kojemu je glavnu ulogu igrao John Wayne da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17,30 kada sam se sjetio pogledati na sat. Dok sam otišao u servis i preuzeo automobil te odjurio do mjesta gdje me otac čekao, bilo je već 18 sati.

Zabrinuto me priupitao: „Gdje si do sada?” Bilo me je sram reći da sam gledao vestern Johna Wayna te sam odgovorio: „Automobil nije bio gotov, zato sam morao čekati”. Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me uhvatio u laži, rekao mi je: „Nešto u mom odgoju nije bilo ispravno, i to ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio o čemu se radi, tj. u čemu sam pogriješio, umjesto da me odvezeš, propješačit ću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome.”

Odjenuo se, obuo cipele te počeo hodati u smjeru kuće. Već se bilo smračilo, ceste su bile neosvijetljene a put uglavnom nepopločen. Nisam ga mogao tako ostaviti pa sam pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući ga kako prolazi agoniju zbog moje glupe laži. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.

Često se sjetim te zgode i pitam se da me kojim slučajem kaznio onako kako mi kažnjavamo svoju djecu, bih li uopće naučio lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovno napravio istu stvar. No ta lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je u mom sjećanju ostala živa kao da se dogodila jučer. To je snaga nenasilja.

Tog sam dana postao svjestan da su neke stvari koje činimo svaki dan – prekomjerno trošenje, osuđivanje ljudi… ‒ oblik pasivnog nasilja

Jednog dana 1945. godine vraćajući se iz škole, bacio sam gotovo potrošenu olovku u grmlje jer sam zaključio da je prekratka za pisanje. Imao sam tada 11 godina. Kada je moj djed Mahatma te večeri to saznao, poslao me s bakljom da pronađem olovku i da ju donesem.

Nije mi htio nabaviti novi pisaći pribor nego je ustrajao na tome da pronađem olovku koju sam bacio. Trebalo mi je dva sata da ju pronađem i vratim se kući.

To možda izgleda kao pretjerivanje i teška škrtost, no poslušajte što mi je djed rekao kada sam se vratio i donio olovku: „U redu, sjedni. Želim da zapamtiš dvije važne lekcije. Prva je ova: za izradu običnog predmeta kao što je ova olovka koristi se mnogo prirodnih izvora. Zato kada neki od predmeta bacimo, činimo nasilje nad prirodom. Druga lekcija: Kad koristimo i bacamo velik broj predmeta, tada oduzimamo izvore drugim ljudima i oni zato moraju živjeti u siromaštvu. A tako činimo nasilje nad čovječanstvom.”

Tog sam dana postao svjestan da su neke stvari koje činimo svaki dan – prekomjerno trošenje, osuđivanje ljudi… ‒ oblik pasivnog nasilja.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh