Foto: Pixabay

Mi nemamo priliku „uživo” doživjeti ovo što je doživio satnik, ne možemo fizički vidjeti raspetu Ljubav. Ali imamo svetu misu, u kojoj On svaki put ponovno umire i uskrisava. … Satniku su trebala tri sata promatranja neizrecive muke Raspetoga. Koliko je sati potrebno nama da postanemo Njegovi učenici? Želim li uopće biti Njegov učenik ili mi je najbitnije imati pun stol za Uskrs?

Cijeli tjedan, a ovo pišem krajem Velikog tjedna, prati me evanđelje protekle nedjelje i satnik koji je tri sata gledao Ljubav kako gubi dah života: „Kad satnik vidje da tako izdahnu, reče: „ʽZaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božjiʼ” (Mk 14,1-15,47)

Što je satnik vidio

Što li je satnik to mogao vidjeti? Kako li se samo osjećao promatrajući muku Nevinoga?

Nekako sam sigurna da je u prvim trenucima, upravo poput svjetine oko njega, satnik mislio da Mu to i treba: Ta zaslužio je. Što se ide praviti Bogom? Pa svi Mu znamo Majku i rodbinu. Kakav Bog, koješta! A onda prođe prvi sat, a On na križu nikakve ružne riječi nije izgovorio. Krv sa svih strana, ožiljci na presvetom Tijelu idu duboko. A On? Ne traži nikakvu posebnu medicinsku njegu, čak odbija i tadašnje sredstvo za ublažavanje boli. Sad se već polako „naš” satnik počne čuditi. Već prolazi i drugi sat kako stoji pod križem i čeka da „ovaj tu” već jednom izdahne. No ništa, agonija se nastavlja. Bog na križu teško diše, dehidriran je, ali ne proklinje, već moli. Što?! Ma mora da Mu se pomutila pamet od tolike količine boli. Naš satnik razmišlja na potpuno ljudski način i očekuje da će, evo na, sad, provaliti iz Raspetoga „barem” neka zla riječ. No, ponovno ništa. I evo već je treći sat kako visi na križu…

Satnik mijenja izraz lica, nema više onu uvjerenost da je „ovaj” na križu neki razbojnik i hulitelj. Promatra Raspetoga, a na Njegovu licu ni trunke zla. Samo tuga, samo bol i preobilna količina ljubavi. A onda, nakon toliko duge i preduge agonije – umire. Umire Onaj kojeg je promatrao protekla tri sata. Satnik konačno shvaća – pa ovaj čovjek bijaše Sin Božji!

Bez izravne riječi satniku, „samo” djelima čiste Ljubavi koja se dala raspeti, Isus zahvaća u njegov život. I događa se nezamislivo – satnikovo obraćenje. A još prije toga, obraćenje razbojnika do Isusova križa. Dakle, u nekoliko sati, bez puno riječi – dva obraćenja – ono kraj Kristova križa i ono ispod Njegova križa.

I mi možemo vidjeti Isusa na križu

Mi nemamo priliku „uživo” doživjeti ovo što je doživio satnik, ne možemo fizički vidjeti raspetu Ljubav. Ali imamo svetu misu, u kojoj On svaki put ponovno umire i uskrisava. Pa… mijenja li me taj jedan sat svete mise? Satniku su trebala tri sata promatranja neizrecive muke Raspetoga. Koliko je sati potrebno nama da postanemo Njegovi učenici? Želim li uopće biti Njegov učenik ili mi je najbitnije imati pun stol za Uskrs, ispuniti svu tradiciju i običaje, a srce… Srce će opet (p)ostati prazno. Nemojmo dopustiti da Ljubav prođe kraj nas, a da Ju ne prepoznamo.

Neka nas Ljubav mijenja kako bi se po našim životima mogli mijenjati oni koje On stavlja na naš put života. Mijenjali, ne toliko po našim riječima, već više po našim djelima jer, kako netko mudro reče: „Ti si jedina Biblija koju će netko ikad pročitati”.

Autorica: Anika Sačić