Foto: Shutterstock

»A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“

Evanđelje po Ivanu 8,1-11

Iako zna da ga čekaju progoni, ipak dolazi u Jeruzalem i propovijeda, liječi

Isus je došao s učenicima u Jeruzalem za blagdan sjenica (blagdan zahvale za berbu i kao spomen čudesa Božjih za vrijeme izlaska).

Njegova braća i ostali učenici su išli u Jeruzalem, a on je došao poslije njih. Židovi su ga htjeli ubiti. Iako zna da ga čekaju progoni, ipak dolazi u Jeruzalem i propovijeda, liječi.

U to vrijeme cijeli Jeruzalem, i svi ljudi koji su došli, bili su zbunjeni i pričalo se o Isusu. „Je li on Mesija?“ pitali su se. Nitko nikada nije govorio kao on, nitko prije njega nije činio tolika čudesa. Sve je ukazivalo da je on Mesija. Međutim… Opet postoji sumnja, opet nevjera. U ovakvim događanjima u narodu, u ovakvim okolnostima, evanđelist pred nas stavlja događaj u kojem Isus pokazuje izvanrednu milost jednoj ženi.

Promotrimo ovaj događaj iz perspektiva prisutnih. Promatrat ćemo ga kao: učenici, narod, farizeji i kao žena.

Proveo je čitavu noć u molitvi kako bi se pripremio za jednu od najvažnijih lekcija evanđelja

Učenici

Učenici i Isusova braća bili su s Isusom. Znali su da ga žele ubiti. Gledali su koliki napor Isus ulaže kako bi Židovima navijestio radosnu vijest. Riskira život iz dana u dan želeći im donijeti istinu.

Na početku teksta vidimo da je Isus proveo noć na gori. Molio se i pripremao za sljedeći dan. U susretu s Ocem, u bdijenju, punio se silom Duha. Proveo je čitavu noć u molitvi kako bi se pripremio za jednu od najvažnijih lekcija evanđelja. Također, Isus sjedi, pisac nam daje do znanja da nas Isus želi naučiti nečem važnom. Čitavu noć bdio je radi jedne žene, radi čežnje i želje da ona bude spašena. Učenici su imali prilike vidjeti ovu stranu priče za koju ostali narod, farizeji i žena nisu znali. Isus je molio i pripremao se. Zašto je milost čudesna? Zato što nas ona jedina mijenja. Iako su Židovi, farizeji i narod čuli svu Istinu o Isusu, čuli nauk i sve ostalo, ipak su sumnjali, nisu vjerovali. Milost slama oholost pokazujući veličinu i ljubav svemogućeg Boga Oca. Milost nadilazi naše sumnje, strahove, oholost, nevjeru…

Dakle učenici su gledali Isusa koji se čitavu noć priprema kako bi narodu pokazao što je milost i jednoj ženi donio spasenje. Shvaćaju da je potrebno ispuniti se milošću u odnosu s Ocem kako bi je mogli dati.

Jesam li ja spreman žrtvovati vrijeme, san, novac kako bih isprosio milost za nekoga? Kako bih nekome pokazao ljubav?

…ispunja nas strahom, bespomoćnosti. Čini sve da nas udalji od Isusa

Farizeji

Farizeji ovdje gotovo da preuzimaju ulogu sotone. U Otkrivenju 12, 10 piše da je sotona tužitelj naše braće. Njegova je dužnost da dan i noć optužuje braću pred Bogom. Sotona zna da nas svaki grijeh udaljava od Gospodina, da svaki grijeh nosi posljedice. On jedva čega naš pad kako bi nas okrivljavao, udaljio od Gospodina. To je njegova taktika, želi nas uvjeriti da nas Gospodin više ne voli kad sagriješimo. Nabija nam krivnju, sram, osjećaj da ne želimo ni blizu Boga, ispunja nas strahom, bespomoćnosti, lažnom poniznošću. Uglavnom, čini sve da nas udalji od Isusa.

Mnogo puta i mi služimo đavlu kao i farizeji. Vadimo trun iz bratova oka, a brvna u svome oku ne zapažamo. Pravimo se savršenima i uzimamo si vlast da druge ogovaramo, osuđujemo, ponižavamo. Jesmo li svjesni da time izabiremo biti suđeni po pravdi, a ne po milosti? Božja riječ kaže: Jer onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa (sud po pravdi), a: MILOSRĐE SE SMIJE SUDU (Jak 2,13). Sami biramo želimo li biti farizeji, u službi đavla, ogovarati, osuđivati, držati se pravednima i bez grijeha, praviti se bogovima i drugima krojiti pravdu. Sami si određujemo hoćemo li biti suđeni po pravdi ili milosti. Ovo je od presudne važnosti za naš vječni život.

Pokušajmo ovdje razlučiti dvije vrste straha ili krivnje. Jedna krivnja (ili strah) je ona koju nam đavao nabija na nos s ciljem da nas udalji od Oca. Drugi strah je Božji strah. To je spoznaja Istine koja nam otvara oči da smo u krivu kao i farizeji i potiče nas da što prije dođemo pred Isusa, pred prijestolje milosti kao grešnici potrebni milosti. Na putu milosti najčešće se ispriječe oholost i ponos. Pogotovo ako se smatramo moralnim i dobrim ljudima. Božji strah nas čuva od grijeha i treba ga istančati i izoštriti.

On nije došao da nas kazni i sudi nego da se spasimo po njemu. Ovaj trenutak, baš sada, baš ovdje je trenutak u kojem biram ili odbacujem milost

Žena

Vjerujem da smo, gledajući ju jadnu, slabu, grešnu, postiđenu, odbačenu, u strahu od smrti i kazne, vrlo lako mogli usporediti je i s nama samima kada sagriješimo. Osjećaji su isti. Đavao ima iste sisteme i s nama i s njom. Ponekad se posluži i ljudima da nas udalji od Isusa, a ponekad samo našim mislima. Farizeji su iskoristili ovu ženu, došli do nje u samom činu preljuba. Uzeli su samo nju, iako je kraj nje bio i muškarac. Ona je poslužila samo kao žrtva da uspiju optužiti Isusa. Postavljena je pred narod, ispred farizeja je. Između naroda, farizeja i nje je Isus. Čekajući optužbu, smrtnu kaznu, ženi se pred očima vrti čitav život. Možda žali, krivi se, želi pobjeći, ispraviti nepravdu, biti samo ljubljena… Isus joj, sagnuvši se, daje vremena da ispita svoje srce. Ključan trenutak u ovom događaju je Isusovo saginjanje i pisanje prstom po tlu. To daje vremena ženi da razmisli, da u Isusu vidi spasitelja i zavapi za njim. Ovaj trenutak mira, Isusa koji šuti je trenutak u kojem nam Biblija kaže za Boga da je: …spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6). Naš Bog je SPOR na srdžbu. Živimo u času i trenu milosti. On sam hita da nas spasi (Iz 35,4). Iskoristimo to Isusovo čekanje, iako On ima svako pravo da nas kazni. On nije došao da nas kazni i sudi nego da se spasimo po njemu. Ovaj trenutak, baš sada, baš ovdje je trenutak u kojem biram ili odbacujem milost. Žena je u trenucima čekanja odlučila prihvatiti milost. Dok je to sve još bilo samo u njenim mislima, Isus već poduzima prvi korak i štiti je. Odbacuje njezine neprijatelje, slama vlast tužitelja i oslobađa je. Čini je ponovo ženom, novom ženom. Skida s nje svaku osudu. Ispunja je ljubavlju, razumijevanjem, prihvaćanjem.

Tek kada sve tužbe tlačitelja utihnu, tek tada možemo čuti Isusov glas. Isus bi joj pomogao i prije, rekao riječ i prije, ali ona ne bi čula od glasa tlačitelja. U trenucima kada smo sami pred Gospodinom, svjesni da padamo, da smo grešni, učinimo taj mali napor i, unatoč krivnji, samo STANIMO PRED GOSPODINA. On će učiniti ostalo. Isprobajmo to.

Spoznali smo da smo grešni i kao takvi potrebni Njega. Tek kada se prestanemo sami boriti…

Cilj milosti je da dođemo pred Gospodina. Po Isusu Kristu imamo slobodan pristup k Ocu (Ef 3,12). Želja Oca je da jednog dana budemo s njime u kraljevstvu, da vladamo s njime. On nas je željan. Vidimo u tekstu da je žena ispunila taj Isusov cilj. Ostala je sama s Isusom, u miru, bez osude. Žena je po prvi put u životu osjetila savršenu prihvaćenost, ljubav, mir, da ju je netko željan. Iskusila je milost.

Plod je pak milosti oslobođenje od grijeha. Isusov naputak je: Idi i od SADA više ne griješi. Nakon primljene milosti žena prima snagu i milost da se odupre grijehu. Milost je najbolja odgojna mjera. Nakon što smo iskusili milost, više ne pokušavamo ne griješiti zato što nam to netko zapovijeda, nego zato što želimo. Želimo biti bliže Gospodinu, želimo mu uzvratiti ljubav koju nam je iskazao. Ne želimo ga više vrijeđati. Spoznali smo da smo grešni i kao takvi potrebni Njega. Tek kada se prestanemo sami boriti i htjeti biti pravedni i bezgrešni, a kada se oslonimo na njega, POBJEĐUJEMO.

Otvaraju nam se oči za činjenicu da Bog nije zločest, strog, da jedva čeka da nas kazni. Ne, on jedva čeka da nam se smiluje

Narod

Kao posljedica ovog Isusova djela, narod se počinje otvarati za milost. Otvaraju nam se oči za činjenicu da Bog nije zločest, strog, da jedva čeka da nas kazni. Ne, on jedva čeka da nam se smiluje. Jer onaj kome se mnogo oprašta, taj mnogo ljubi. I ljubav pokriva mnoštvo grijeha. I milosrđe se smije sudu. Milost je savršeni zakon. Jednom kada usvojimo milost kao dar, savršenije ćemo ispunjati zakon, tada će ispunjenje zakona biti želja našeg srca, a ne puka zapovijed ili zabrana. Budimo milosrdni, pokrivajmo mnoge grijehe ljubavlju. Naučimo ljubiti bližnje, davati sirotinji, postiti i moliti za one u potrebi, prešutjeti nepravdu, gledati drugoga kao većega od sebe, odreći se svojih zasluga i nagrada, odreći se slave ljudi… Kada započnemo taj krug milosti, ljudi će vidjeti naša djela ljubavi i dati slavu našem Ocu nebeskom. Jer ljudi znaju negdje u sebi da prava ljubav može biti jedino božanska.

Isus dolazi s jednim ciljem, da nas pomiri s Ocem, da nas spasi i omogući nam

„A Isus se sagnu i poče pisati prstom po tlu“

Ovdje Isusa možemo promatrati kao Boga i kao čovjeka. Zašto se Isus na određeni način ponižava? Zašto se spušta i saginje i prstom piše po tlu? U ovom njegovu činu možemo vidjeti silazak Sina Božjega na zemlju, silazak Boga koji postaje čovjekom. Stvoritelja koji postaje stvorenje. Dolazi s jednim ciljem, da nas pomiri s Ocem, da nas spasi i omogući nam slobodan pristup Veličanstvu na nebesima. Pisanje s prstom u Bibliji se spominje još jednom. U Izlasku 31, 18: „Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene ispisane prstom Božjim“. Zanimljivo je da prsti Božji pišu nešto, žele nama ljudima nešto ostaviti. Ove dvije ploče saveza ispisane Božjim prstom nisu dugo izdržale. U 32. poglavlju Izlaska čitamo da su se Izraelci odali idolopoklonstvu, klanjali su se i slavili zlatno tele. Mojsije razbija te ploče kada je ugledao narod koji se klanja teletu. Mojsije je tada razbio Božji prvotni plan, Božje djelo i pismo. Kako kaže Izl 32,15-16, Izraelci nisu bili spremni ni čuti Božji plan za njih, a kamoli da su ga u punini iskusili. Za ispunjenje prvotnog Božjeg plana nedostajala je jedna važna karika – MILOST. Nedostajalo je savršeno ispunjenje zakona u osobi Isusa Krista po kome je došla milost – spasiteljica svih ljudi. Isus na podu piše prvi istinski zakon i plan Božji za nas. Onaj plan koji nije ostvaren s Izraelom jer mu je bio potreban otkupitelj. A evo mi imamo tu čast i milost da živimo u punini objave Božje, da uživamo puninu djela i volje Očeve. Koristimo li te milosti? Isus je u ovom događaju objavio da je obnovljen savez koji je bio razbijen nakon Izraelova idolopoklonstva. Ponovo smo Božji Izabranici, ne zato što smo savršeni, ne zato što smo katolici, nego po milosti Božjoj, koja je dana u jednom Čovjeku, Isusu Kristu.

Hvaljen bio naš Gospodin Isus Krist u zajedništvu s Ocem nebeskim i Duhom Svetim Njihovim, hvaljeno i slavljeno bilo Njihovo ime, uzvisivano i veličano u vjeke vjekova. Spašeni smo i imamo ŽIVOT u punini!!!

Autor: Matej Halužan; Mladi Kristofori; Book.hr

mv; lm