Razmišljamo o evanđelju

VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE

Što nam Isus želi reći svojom prispodobom o sijaču Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Shutterstock

 

Pokazujući mi tok Jordana, bolje: utok Jordana u Tiberijadsko jezero, tamo gdje se na desnoj obali rijeke, s obzirom na onoga koji gleda prema sjeveru, prostire grad Betsaida, kaže mi Isus: »Sada se čini da grad više nije na obalama jezera, nego malo u zaleđu. I to zbunjuje učenjake. Razjašnjenje: treba tražiti u nasipavanju jezera s ove strane, koje je nastalo tako da je rijeka kroz dvadeset stoljeća taložila mulj, a s betsaidskih brežuljaka spuštale su se naplavine i odroni. U ono vrijeme grad je bio upravo na utoku rijeke u jezero i štoviše, manje su lađe u doba kada je voda bila obilatija plovile, dosta daleko uz rijeku, skoro do visine Korozaina; ona je, međutim, sa svojim obalama uvijek služila betsaidskim lađama kao luka i sklonište u danima kad je na jezeru vladalo nevrijeme. Ovo nije za tebe, kojoj je malo do toga, nego za sitničave doktore. A sada nastavi.«

»Ali, ne vidim razlike, Šimune. Moja ljubav je jednaka, moja riječ je ista. Zar nije svejedno kazao ti je privatno ili je kazao za sve?«

Preplovivši malu širinu jezera koja dijeli Kafarnaum od Betsaide, lađe su apostoli privezali u tom gradu. Ali, za njima su pošle druge lađe pa se mnogi iskrcavaju i odmah se pridružuju ljudima iz Betsaide koji su došli pozdraviti Učitelja. On ulazi u Petrovu kuću, gdje je, opet žena koja, pretpostavljam, voli samoću, negoli živjeti u neprestanom majčinu jadanju na svoga zeta.

Narod vani vrlo glasno traži Učitelja. Zbog toga se Petar dosta uznemiri, popne se na terasu, te drži govor ljudima, bili građani ili ne. Kaže da treba imati obzira i odgoja; da bi htio na miru malo uživati u svom Učitelju, sada kad Ga ima u svojoj kući, a da, međutim, nema vremena ni zadovoljstva ponuditi Mu ni malo vode i meda od svega što je rekao ženi da donese, pa mrmlja.

Isus ga gleda smiješeći se i klima glavom govoreći: »Čini se kao da Me nikada ne vidiš i da smo slučajno zajedno!«

»E, a tako je! Zar smo možda (zajedno) ja i Ti kad smo po svijetu? Ni u snu! Svijet je između Tebe i mene sa svojim bolesnicima, svojim rastuženima, slušateljima, znatiželjnicima, ogovaračima, sa svojim neprijateljima i nikada nismo ja i Ti (zajedno). Ovdje si, naprotiv sa mnom, u mojoj kući i trebalo bi da to shvate!«

Baš je uznemiren.

»Ali, ne vidim razlike, Šimune. Moja ljubav je jednaka, moja riječ je ista. Zar nije svejedno kazao ti je privatno ili je kazao za sve?«

Tada Petar priznaje svoju veliku muku: »Stvar je u tome da sam ja tikvan i lako se rastresem. Kad govoriš na nekom trgu, na nekom brdu, usred tolikog mnoštva, ja shvatim sve, ali se kasnije, ne znam zašto, ne sjećam ničega. To sam rekao i apostolima i dali su mi za pravo. Drugi, hoću reći narod koji Te sluša, razumije Te i sjeća se onoga što kažeš. Koliko puta smo čuli nekoga gdje priznaje: ‘Nisam to više učinio jer si Ti tako rekao’, ili: ‘Došao sam jer sam jednom čuo gdje kažeš ovo drugo i to me se dojmilo’. Mi, naprotiv… ma! To je nalik tekućoj vodi, koja prolazi i ne zaustavlja se. Ta, voda koja je prošla nema više obale. Dolazi druga, da, uvijek druga i uvijek tolika! Ali, prolazi, prolazi, prolazi… I ja sa strahom mislim ako bude kako Ti kažeš, da će doći čas kad Tebe više neće biti da budeš rijeka, a… a ja… Što ću moći dati žednima ako ne zadržavam ni jedne kapi od obilja koje mi daješ?«

I ostali podupiru ‘Petrove jadikovke’ jadajući se da ne nalaze nikada ništa od svega onoga što čuju, da ne nalaze, onda kad bi htjeli naći, zato da odgovore mnogima koji ih pitaju. Isus se smiješi i odgovara:

»Ali, ne čini Mi se. Svijet je i s vama vrlo zadovoljan…«

»O, da! Zbog onoga što činimo! Probijati Tebi prolaz i radi toga udarati laktovima, nositi bolesnike, skupljati milodare i reći: ‘Da, onaj je Učitelj!’ Uistinu, lijepe stvari!«

»Doći će dan kad ćeš opaziti da ti je svaki val položio jedno zrno sjemena i da je svako sjeme dalo biljku. Nalazit ćeš ispred sebe cvijeće i biljke za sve slučajeve. Čudit ćeš se nad samim sobom i govoriti: Što li mi je to učinio Gospodin?’«

»Ne ocrnjuj se previše, Šimune.«

»Ne ocrnjujem se, Gospodine. Poznam se.«

»To je najteža mudrost. Ali, želim ti oduzeti taj velik strah. Kad budem govorio, a vi ne budete mogli sve razumjeti i zapamtiti, pitajte bez straha da ćete se pokazati dosadnima i da ćete Me ražalostiti. Uvijek imamo prisnih časova. U njima Mi otvorite srce. Toliko dajem tolikima. A zašto ne bih dao vama, koje ljubim tako da Bog ne bi više mogao? Govorio si o vodi koja odlazi, a na obali ne ostaje ništa. Doći će dan kad ćeš opaziti da ti je svaki val položio jedno zrno sjemena i da je svako sjeme dalo biljku. Nalazit ćeš ispred sebe cvijeće i biljke za sve slučajeve. Čudit ćeš se nad samim sobom i govoriti: Što li mi je to učinio Gospodin?’ Jer, onda ćeš biti otkupljen od ropstva grijeha i tvoje sadašnje kreposti bit će usavršene do velike visine.«

»Ti kažeš, Gospodine, i ja se smirujem na tu tvoju riječ.«

»Sada pođimo onima koji nas čekaju. Dođite. Mir tebi, ženo. Večeras ću biti tvoj gost.«

Izlaze i Isus kreće prema jezeru da ga mnoštvo ne pritijesni. Petar brzo odmakne lađu nekoliko metara od obale, tako da svi čuju Isusov glas, ali da bude neki razmak između Njega i slušatelja.

»Zašto pogani i grješnici više napreduju na Mom putu? Zašto oni prihvaćaju što Ja kažem, a drugi ne? Jer su Izraelovi sinovi usidreni, štoviše: prilijepljeni su kao biserne kamenice uz greben na kome su rođene. Jer su zasićeni, ispunjeni, debeli od svoje mudrosti, te ne znaju napraviti mjesta mojoj mudrosti tako da bace što je suvišno kako bi napravili mjesta za nužno«

»Od Kafarnauma dovde razmišljao sam o čemu bih vam mogao govoriti. I našao sam uputu u događajima jutra. Vidjeli ste da su tri čovjeka došla k Meni. Jedan dobrovoljno, drugoga sam Ja potaknuo, treći zbog časovita oduševljenja. A vidjeli ste također da sam od njih uzeo samo dvojicu. Zašto? Zar sam u trećemu možda vidio izdajicu? Uistinu ne. Nego čovjeka nepripravna. Naoko se činilo da je nepripravniji ovaj, koji je sada uza Me, koji je prije bio na putu da pokopa svog oca. Ali, najnepripravniji bio je treći. Ovaj je, a da sam nije znao, bio toliko pripravan da je znao izvršiti vrlo junačku žrtvu. Junaštvo u nasljedovanju Boga uvijek je dokaz duhovne priprave. To razjašnjavaju neki iznenađujući događaji oko Mene. Oni koji su pripravniji da prime Krista, kakav god bio njihov stalež i njihova kultura, dolaze k Meni s potpunom spremnošću i vjerom. Oni koji su manje pripravni promatraju Me kao čovjeka koji odstupa od običajnoga, ili Me proučavaju s nepovjerenjem i znatiželjom, ili Me, pak, napadaju i ocrnjuju optužujući Me na razne načine. Razni načini postupanja u omjeru su s nepripravnošću duhova. Trebalo bi da se u izabranom narodu posvuda nalaze duhovi spremni da prime ovog Mesiju u čijem se iščekivanju istrošili od čežnje patrijarsi i proroci, ovoga Mesiju koji je napokon došao, pred kojim idu i kojega prate svi prorečeni znakovi, ovoga Mesiju čiji se lik sve jasnije ocrtava po vidljivim čudesima na udovima i na počelima i po nevidljivim čudesima u savjestima koje se obraćaju i na poganima koji se okreću k pravome Bogu. Ali, nije tako. I spremnost slijediti Mesiju snažno je sprečavana upravo u djeci ovoga naroda i žalosno je reći, sprečavana je to više što se ide dalje u njegove više staleže. Ovo ne kažem zato da vas sablaznim. To je zato da vas navedem, te molite i razmišljate. Zašto se to događa ? Zašto pogani i grješnici više napreduju na Mom putu? Zašto oni prihvaćaju što Ja kažem, a drugi ne? Jer su Izraelovi sinovi usidreni, štoviše: prilijepljeni su kao biserne kamenice uz greben na kome su rođene. Jer su zasićeni, ispunjeni, debeli od svoje mudrosti, te ne znaju napraviti mjesta mojoj mudrosti tako da bace što je suvišno kako bi napravili mjesta za nužno. Drugi ne robuju tome. To su siromašni pogani, ili siromašni grešnici, bez sidra kao lađa nošena strujom, to su siromasi koji nemaju svoga blaga nego samo breme zabluda ili grijeha, kojih se s radošću oslobađaju čim uspiju shvatiti što je ‘Radosna vijest’ i osjete okrepljujući med koji je vrlo različit od neukusne smjese njihovih grijeha. Čujte, pa ćete možda bolje razumjeti kako jedno, te isto djelo, može uroditi različitim plodovima.

»Taj čovjek, dakle, uze svoju vrećicu sjemenske pšenice, najbolje pšenice i poče sijati. Sjeme pade na dobru, rahlu, izoranu, očišćenu, nagnojenu zemlju njiva najbližih kući. Pade na njive ispresijecane putovima i putićima… Drugo sjeme, pade na njive gdje je nesposobnost toga čovjeka dopustila da se namnože bodljikave biljke…«

Jedan je sijač otišao sijati. Njegovih je njiva bilo mnogo i raznih vrsta. Bilo je nekih koje je naslijedio od oca: njegova nepažnja dopustila je da se na njima razmnože bodljikave biljke. Druge njive je on nabavio: kupio ih je takve kakve su bile od jednog nemarnika i takvima ih je ostavio. Treće su opet njive bile ispresijecane putovima, jer je taj čovjek volio udobnost, te nije htio prevaljivati mnogo puta da bi išao od jednoga mjesta do drugog. Napokon, bilo je nekih njiva, najbližih kući, nad kojima je bdio kako bi imao ugodan prizor ispred prebivališta. Te su bile dobro očišćene od kamenja, od trnja, od korova.

Taj čovjek, dakle, uze svoju vrećicu sjemenske pšenice, najbolje pšenice i poče sijati. Sjeme pade na dobru, rahlu, izoranu, očišćenu, nagnojenu zemlju njiva najbližih kući. Pade na njive ispresijecane putovima i putićima koji su ih sasvim iskomadali i osim toga, donosili nečistoću suhe prašine na plodnu zemlju. Drugo sjeme, pade na njive gdje je nesposobnost toga čovjeka dopustila da se namnože bodljikave biljke. Plug ih je, doduše, bio isprevrtao, činilo se da ih više nema, ali su bile tu, jer samo vatra, temeljito uništenje štetnih biljaka, priječi da se one nanovo pojave. Posljednje sjeme pade na nedavno kupljene njive, koje je čovjek ostavio onakvima kakve su bile, ne iskrčivši ih i ne očistivši ih od svega kamenja koje je propalo u zemlju praveći tvrdu podlogu, na kojoj se nisu uhvatile nježne klice. A zatim, posijavši sve svoje sjeme, vrati se kući i reče: ‘Dobro je! Sada ne treba drugo nego čekati žetvu’.

»Njive su, doslovno, bile popločane kamenjem, a zemlja koja ga je pokrivala bila je varka. O, da je dublje zario ralo kad je bilo vrijeme za to!«

I uživao je, kako su prolazili mjeseci, jer je vidio da žito niče gusto na njivama ispred kuće i da raste… ah, mekana li saga! I da klasa … ah, kakva li mora! I da se bijeli i da, udarajući klas o klas, pjeva hosana suncu. Čovjek je govorio: ‘Kako za ove njive, tako sve! Pripravimo srp i žitnice. Koliko kruha! Koliko zlato!’ I uživaše… Požeo je pšenicu na najbližim njivama, a zatim prešao na njive koje je naslijedio od oca, ali koje je pustio da podivljaju. I ostao bez riječi. Silna je pšenica bila iznikla, jer su njive bile dobre i zemlja, koju je otac poboljšao, bila je masna i plodna. Ali, sama njezina plodnost djelovala je i na bodljikave biljke, koje su bile isprevrtane, ali ne onesposobljene. One su opet oživjele i napravile pravi strop od pruća kroz koje strši kupina, a kroz koje pšenica nije mogla izaći na vidjelo, osim rijetkih klasova i osušila se, ugušivši se gotovo sva. Čovjek reče: ‘Na ovom sam mjestu bio nemaran. Ali, drugdje nije bilo kupine, pa će ići bolje.’ I prijeđe na njive koje je nedavno nabavio. Njegovo čuđenje preraslo je u muku. Tanko i sada već osušeno, lišće pšenice ležalo je kao suho sijeno razasuto posvuda. Suho sijeno. ‘Ali, kako? Ali, kako?’ – cvilio je čovjek. ‘Ipak, ovdje nema trnja! Pšenica je bila ista! Iznikla je gusta i lijepa! To se vidi po lišću, koje je dobro oblikovano i brojno. Zašto se onda sva osušila, prije nego je razvila klas?’ I s bolju poče kopati zemlju, da vidi hoće li naći gnijezda krtica ili drugih nevolja. Kukaca ni glodavaca nije bilo. Ali, koliko, koliko kamenje! Pravi kamenjar! Njive su, doslovno, bile popločane kamenjem, a zemlja koja ga je pokrivala bila je varka. O, da je dublje zario ralo kad je bilo vrijeme za to! O, da je kopao prije nego što je primio te njive i kupio ih kao dobre! O, da ih je barem učinio dobrima mukom svojih leđa, nakon pogreške koju je učinio kad je kupio, ono što mu je bilo ponuđeno, ne provjerivši je li dobro! No, sada je bilo kasno i bilo je uzaludno jaukanje.

»Sjeme je Riječ: jednaka za sve. Mjesta kamo pada sjeme: vaša srca. Svatko neka primijeni i neka shvati. Mir bio s vama.«

Čovjek usta na noge utučen i ode na polja ispresijecana puteljcima zbog njegove udobnosti… I razdrije svoje haljine od jada. Tu ne bijaše ničega, apsolutno ničega… Mrka zemlja njive bijaše pokrivena tankim slojem bijele prašine… Čovjek klone na zemlju cvileći: ‘Ali zbog čega ovdje? Ovdje nema ni trnja, ni kamenja, jer ovo su naše njive. Uvijek smo ih imali u posjedu: djed, otac, ja i kroz tolike godine učinili smo ih plodnima. Ja sam tu probio putove, neka sam njivi uzeo zemlje, ali to nije moglo učiniti da postane ovako neplodna…’ Još je plakao, kad dobi odgovor na svoju bol od gustog jata ptica koje su navaljivale sa staza na njivu i iz nje na staze da traže, traže sjeme, sjeme… njiva, koja je postala mrežom puteljaka, na čije rubove je bilo palo sjeme, privuklo je mnogo ptica i one su najprije pozobale pšenicu koja je pala na put, onda onu na njivi, sve do posljednjeg zrna. Tako je sjeme, jednako za sve njive, dalo negdje stotinu, negdje šezdeset, negdje trideset, negdje ništa. Tko ima uši za slušanje, neka čuje.

Sjeme je Riječ: jednaka za sve. Mjesta kamo pada sjeme: vaša srca. Svatko neka primijeni i neka shvati. Mir bio s vama.«

»Onome koji daje, dano je. I dobivanje ne oduzima zasluge za darovano…«

A zatim, obrativši se Petru kaže: »Plovi uz vodu dokle možeš, a onda pristani na drugoj strani.« A dok dvije lađe prevaljuju kratak put po rijeci da se onda zaustave uz obalu, Isus sjedne pitajući novog učenika: »Tko sad ostaje u tvojoj kući?«

»Moja majka sa starijim bratom, oženjenim prije pet godina. Sestre su udane po ovom kraju. Moj otac je bio vrlo dobar. I moja majka ga neutješno oplakuje.«

Mladić se naglo zaustavi jer osjeća da mu se jecaj diže iz srca. Isus ga uhvati za jednu ruku i kaže: »I Ja sam upoznao tu bol i vidio svoju Majku gdje plače. Zato te shvaćam…«

Struganje lađe po žalu prekida razgovor da bi se moglo izaći na kopno. Ovdje više nema betsaidskih niskih brežuljaka koji gotovo moče njušku u jezeru, nego se od ove obale, suprotne Betsaidi, pruža ravnica bogata usjevima prema sjeveru.

»Zar idemo na Meron?« pita Petar.

»Ne. Idemo ovim putem između njiva.«

Njive, lijepe i dobro obrađivane, pokazuju klasje još nježno, ali već oblikovano; sve je jednako visoko, pa sa svojim lelujanjem, koje izaziva svježi vjetar sa sjevera, izgleda kao jedno drugo maleno jezero, kome kao jedra služe stabla koja se tu i tamo dižu, puna ptičjeg cvrkuta.

»Ove njive nisu kao one iz priče«, primjećuje bratić Jakov.

»Doista ne! Ptice ih nisu opustošile, tu nema trnja, ni kamenja. Lijepa pšenica! Za mjesec dan već će se bijeliti… a za dva mjeseca bit će spremna za srp i za žitnicu«, kaže Juda Iškariot.

»Učitelju… podsjećam Te na ono što sam Ti rekao u svojoj kući. Ti si tako dobro govorio. Ali, meni se u glavi počinju stvarati oblaci, raspršeni poput onih gore…«, kaže Petar.

»Večeras ću ti protumačiti. Sada smo nasuprot Korozainu.«

I Isus nepomično gleda novog učenika, govoreći: »Onome koji daje, dano je. I dobivanje ne oduzima zasluge za darovano. Vodi Me na vaš grob i kući kod svoje majke.«

Mladić poklekne i kroz suze poljubi Isusovu ruku.

»Ustani. Idimo. Moj duh čuo je tvoj plač. Hoću da te ojačam svojom ljubavlju u tvom junaštvu.«

»Tvoja glava je mudra, pa zaboravlja i dičiti se zbog dobra koje čini svom Učitelju. Mudrost je zaboravljati učinjeno dobro. Pokazuje poniznost i pouzdanje u Boga.«

»Pripovijedao mi je ‘Izak Odrasli’ kako si dobar. Izak, znaš? Onaj kome si ozdravio kćerku. On je bio moj apostol. Ali, vidim da je tvoja dobrota još mnogo veća nego što mi je bilo rečeno.«

»Pozdravit ćemo i ‘Odrasloga’, da mu zahvalim jer Mi je dao jednog učenika.«

Došli su do Korozaina i upravo je Izakova kuća prva do koje se dolazi. Starac, koji se vraća u kuću, kad vidi Isusa zajedno s učenicima, a među njima mladića iz Korozaina, podigne ruke držeći svoj štapić i ostane bez daha, otvorenih usta. Isus se smiješi, a njegov smiješak vraća glas starcu.

»Bog Te blagoslovio, Učitelju! Ali, kako meni ova čast?«

»Da ti kažem ‘hvala’.«

»Ali, na čemu, Bože moj? Ja Tebi moram reći tu riječ. Uđi, uđi. Ah, koje žalosti, moja kći je daleko, dvori svekrvu! Jer, udala se, znaš li to? Mnogo je primila blagoslova nakon susreta s Tobom! Ona je izliječena, a odmah nakon toga onaj bogati rođak, udovac, koji se vratio iz daleka, s onom dječicom kojima je potrebna majka… Ah, ali već sam Ti kazao te stvari! Moja glava je stara! Oprosti.«

»Tvoja glava je mudra, pa zaboravlja i dičiti se zbog dobra koje čini svom Učitelju. Mudrost je zaboravljati učinjeno dobro. Pokazuje poniznost i pouzdanje u Boga.«

Razborito si odgajala i tvoga sina pozvala je Mudrost…

»Ali ja… ne bih znao…«

»A zar nemam ovog učenika tvojom zaslugom?«

»O… Ali, ništa nisam učinio, znaš li? Samo sam kazao istinu… i zadovoljan sam da je Ilija s Tobom.« Obraća se tom Iliji i kaže: »Tvoja je majka, nakon prvog časa čuđenja, obrisala suze znajući da pripadaš Učitelju. Ali, tvoj je otac dolično oplakan. Odnedavna je u grobu.«

»A moj brat?«

»Šuti… Znaš… bilo mu je malo teško videći da si odsutan… zbog mjesta… On još misli tako…«

Mladić se obraća Isusu: »Ti si ono rekao. Ali, ja ne bih htio da on bude mrtav… Učini da postane živ kao i ja i u tvojoj službi.«

Ostali ne shvaćaju i gledaju upitno, ali Isus odgovori: »Ne očajavaj i ustraj.«

Zatim blagoslovi Izaka i odlazi, bez obzira na sve pritiske. Najprije su se zaustavili kraj zatvorenog groba i mole. Zatim, idu Ilijinoj kući kroz jedan vinograd koji još nije sav prelistao. Susret braće je prilično suzdržljiv. Stariji se osjeća uvrijeđenim i to istakne. Mlađi se osjeća krivim i ne uzvraća. Ali, dolazak majke, koja se bez riječi baci ničice i poljubi rub Isusove haljine, razvedri ambijent i duhove, tako, te žele počastiti Učitelja. Ali, on ne prima ništa, nego samo kaže: »Neka vaša srca budu uzajamno pravedna kao što je bio pravedan onaj kojega oplakujete. Ne dajte ljudsko obilježje onome što je nadnaravno: smrt i izabranje za jedno poslanje. Duša se pravednikova nije uznemirila videći da sina nema na pokopu njezinog mrtvog tijela. Nego se, štoviše, smirila zbog sigurnosti za budućnost svoga Ilije. Neka ljudsko mišljenje ne pomuti milost izabranja. Ako se svijet mogao čuditi da ne vidi njega uz očev lijes, anđeli su klicali videći ga uz Mesiju. Budite pravedni. A ti, majko, utješi se s ovim. Razborito si odgajala i tvoga sina pozvala je Mudrost. Sve vas blagoslivljam. Mir bio s vama sada i uvijek.«

Vraćaju se na put kojim opet kreću prema rijeci, a odanle u Betsaidu. Čovjek, Ilija, nije ni časa oklijevao na očinskom pragu. Nakon oprosnog poljupca majci, pošao je za Učiteljem, jednostavno, kao kad dijete ide za svojim pravim ocem.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh