Foto: Shutterstock

Što mogu učiniti ljutnjom, nervozom, pretjeranom brigom i tjeskobom? I sebi i drugima samo nažao. I sveti Pavao negdje piše: »Pazite da vam srca ne otežaju… brigama ovoga svijeta«. Shvatio sam, ako se previše živciram, zapravo sebe činim i žrtvom i šefom, a to je znak oholosti.

Jer sve moram kontrolirati, sve voditi i znati, u svemu sudjelovati i o svemu odlučivati. Meni je slatko kada me drugi sažalijevaju i precjenjuju. Zato, više se ne želim živcirati. Mnogo sam razmišljao o riječima Psalma 131., u kojemu čitam: »O Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Jahvu se, Izraele, uzdaj, odsada dovijeka.« Jasno je gdje se odvijaju naše najveće borbe i događaju naši padovi, a to je srce. Zato ga Psalmist spominje na prvome mjestu, u prvoj rečenici. Odmah se prebacuje na sljedeće bojno polje, a to su oči.

Smirenje i upokojenje, nadalje, dolazi – kaže Dado car – iz vlastita truda i volje: on se smirio i on se upokojio, on je vodio borbu i on se postavio jasno prema svojim manama i slabostima.

Jer »oči su ogledalo duše«, kaže Isus; oči gledaju, mozak radi, srce prihvaća. To je put ovozemaljskih stresova i briga. Kaže kralj David, autor psalma, kako je skromnost vrlina koja pobjeđuje oholost što izlazi iz živciranja te duhovnu nadutost koja se hrani izvanrednim događajima, darovima, osobama, a zaboravlja Izvanrednog koji je došao preko obične djevojke iz Nazareta. Smirenje i upokojenje, nadalje, dolazi – kaže Dado car – iz vlastita truda i volje: on se smirio i on se upokojio, on je vodio borbu i on se postavio jasno prema svojim manama i slabostima. Umjesto tako, nama je mnogo lakše i primamljivije da drugi vode naše borbe i da nas drugi »oslobađaju«.

Wrong way.

Iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten“ autorâ patera Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.