Foto: Shutterstock

Srž problema

Veliki broj slušatelja duhovnih obnovâ u biti (prema mojoj procjeni s nekih 650 seminara) ne sluša što se govori, ni u Božjoj riječi, ni u propovijedi. I tu se skriva vješto i lukavo srž problema. Jer, da se sluša, čulo bi se: »Čovjek ne ozdravlja; ne budite zagledani u zlo – gledajte u Isusa; ne postoje brza i lagana životna rješenja, prečaci su u stvari loši; ako prolazite tjeskobu i strah i psihičko-duhovne napetosti, trebate se također pitati: ʻŠto mi Gospodin preko toga poručuje?ʼ, čitajte Božju riječ i živite je« i slično. Našemu je vjerničkomu puku također već ušlo u uho i srce i medijsko napuhavanje svakojakih »ljudi s čudesnim moćima« pa nije čudo da smo izgubili i zbog toga svijest o Božjim metodama iscjeljenja i oslobođenja pa se onda bezgranično ganjaju »čudotvorni svećenici«.

Svakako, patnja nas može zaslijepiti tako da ne vidimo izlaz ili da izlaze tražimo na krivim mjestima. Stoga patnja treba biti predana Isusu Kristu koji liječi cijela čovjeka i na nebrojeno mnogo načina, ne samo »polaganjem ruku«. Upućujem vas na razum. »Idem si malo poštelati koljeno kod fra…« Ne, to nije u redu, nikako. S kojim motivima pristupaš bilo kojemu obredu u crkvi? Trenutačni osjećaj mira i zadovoljstva nije motiv s kojim Gospodin može ozbiljno raditi u tebi. Gdje nema vjere, rađa se praznovjerje.

Nisu svi samim time opsjednuti đavlom i demonima, a nisu ni svi zbog toga psihički bolesni

Uvjeren sam da vriska i ostale manifestacije koje ponekad prate duhovne obnove ponajviše dolaze od ljudi koji su emocionalno ranjeni i trpe te podsvjesno žele da ih drugi vide, primijete, zagrle. Kao da viču: »Tu sam! Trebam ljubavi! Trebam čovjeka! Trebam iskustvo Božje ljubavi!« Nisu svi samim time opsjednuti đavlom i demonima, a nisu ni svi zbog toga psihički bolesni. Ne razumijem kako to kada vodim obnovu, gotovo nikada nigdje nitko nije vikao i tresao se te imao ostale brojne »reakcije«, barem se ja ne sjećam…? I zašto 99,9% »reakcija« imaju osobe ženskoga spola? Je li to zbog majke Eve? Glasno molim, slavim punim plućima, anđeoski pjevam (dobro, skoro anđeoski) i zazivam sve srčano i srdačno, ali nikada ništa, kod mene nema »reakcija«. Očito je moja molitva preslaba. Znam da zvuči sarkastično, ali zaista, u čemu je stvar?

Međutim, jednom sam »fore radi« pristao da jedan fratar pri jednoj župnoj trodnevnici položi na mene ruke. Dok sam stajao u redu i čekao, smijuljio sam se i razmišljao…

Nisam vjerovao u autentičnost karizmatskih pojava. Kao bogoslov, bio sam strašno protiv svega toga. Pokreti su mi bile sekte, razni karizmatici veliki šarlatani. Međutim, jednom sam »fore radi« pristao da jedan fratar pri jednoj župnoj trodnevnici položi na mene ruke. Dok sam stajao u redu i čekao, smijuljio sam se i razmišljao kako ću ga razotkriti: neću zatvoriti oči, neću ga gledati u oči već u čelo pa me neće moći hipnotizirati. Čim me dodirnuo, u taj tren pao sam na leđa, svladan nekom toplinom i snagom koju nisam mogao objasniti i koju stvarno nisam ni htio, ni priželjkivao.

Isto se dogodilo i nekolicini drugih bogoslova koji su se zajedno sa mnom zafrkavali i izrugivali voditelju trodnevnice, odnosno njegovim karizmatskim »nebulozama«. Ali, eto, doživio sam to i znam da nije bilo ni magije, ni autosugestije, ni hipnoze. Padala su »u Duhu« i mala djeca, i starci. Samo je župnik ostao čvrsto stajati, he, he. Ne osuđujem, dakle, sâm čin i svakako podržavam i zaista znam za mnoge divne stvarnosti koje su nastupile nakon svećeničkih polaganja ruku. Svećenik polaže ruke kao svećenik, laik kao laik: kao otac, prijatelj, brat u Kristu. Tu je ta »mala razlika«.

Iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten” autora patera Marka Glogovića.

Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu po sniženoj cijeni od 90 umjesto 100 kuna možete nabaviti ovdje.

Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.

Book.hr