Foto: Pixabay

Fred i ja smo bili izliječeni alkoholičari. Sreli smo se 15 godina prije, dok je još uvijek pio, i to nam je bilo jedino zajedničko. Ja sam bila diplomirana pravnica, Fred je bio bivši krotitelj i jahač konja. Ja sam živjela za svoje pisanje, Fred nije imao razumijevanja za umjetnike koje je nazivao „finim napuhancima”. U svojim boljim danima Fred je bio drag, velikodušan i zahvalan, ali zbog teškog djetinjstva, u kojem je bio zlostavljan, zbog iskustva rata u Vijetnamu, desetljeća provedenih na ulicama i činjenice da je tijekom godina bolovao od niza ozbiljnih bolesti – emfizema pluća, hepatitisa C, infekcije oba plućna krila – on je znao biti i tempirana bomba. Napao bi me bez razloga. Nekad ne bi danima pričao sa mnom.

„Dušo, hajde, sjedni pored mene”, rekao bi pokazujući na krevet, a minutu kasnije nervozno bi me ukorio

U to vrijeme našeg poznanstva, pojavila bih se na njegovim vratima bez obzira na sve i usprkos zdravom razumu. Pozvala bih ga k sebi za blagdane, sjedila uz njegov bolesnički krevet dok je ležao onesviješten i molila za njega. Svaka nova kriza i ja bih pomislila: Gotov je. To je to. Ali on bi nekako uskrsnuo. Tijekom godina, njegovi odlasci u bolnicu prerasli su od povremenih preko redovitih u stalne gdje sam ga posjećivala posljednjih nekoliko mjeseci.
Fred je pokazivao opsesivno-kompulzivne crte ličnosti, a njegova trenutna situacija to je samo još dodatno potencirala. „Dušo, hajde, sjedni pored mene”, rekao bi pokazujući na krevet, a minutu kasnije nervozno bi me ukorio: „De ti malo makni tu svoju nogu, kolegice!” „Sljedeći put kad budeš dolazila, ponesi mi vrećicu bombona, može? Ali onih običnih, ne s okusom jagode.” Šlag na torti bio je incident do kojeg je došlo nekoliko tjedana prije kada je tražio dvije čokoladice, a ja – sebična, bezosjećajna budala kakva jesam – kupila sam pakiranje od 20 komada, vozila se po gradu po paklenoj vrućini i donijela mu ih. „Rekao sam dvije, ne dvadeset!”, zgražao se čapajući vrećicu. „Tako razmišljaju prave pijandure! Zašto uzeti jedno (piće) kad možeš pet?”
„Drago mi je što sam te vidjela”, rekla sam mu i otišla.

Moram naučiti postaviti granicu, moram ostaviti mrtve da pokapaju svoje mrtve

E, to je bilo previše. Moram naučiti postaviti granicu, moram ostaviti mrtve da pokapaju svoje mrtve. Sljedeći dan mu nisam ostala dužna: „A gdje si ti, kolega, bio kad sam oboljela od raka?”, potekla je bujica riječi iz mene. „Jesi li ti mene kamo odvezao? Napravila sam tisuću stvari za tebe sve ove godine, a ti za mene jedva dvije.” To nije bilo posve točno, ali bila sam bijesna.
Evo, konačno perem ruke od tog lakrdijaša i nezahvalnika, mislila sam.
Mislila sam da će uzvratiti vatru. Smatrala sam da će naše poznanstvo doći priželjkivanom kraju. Umjesto toga, nazvao me nekoliko dana kasnije: „Žao mi je što se tako osjećaš”, rekao je. „Nadam se da ćemo uskoro porazgovarati o svemu.”

…čovjek koji je većinu svoga djetinjstva proveo kao siroče, koji se namučio da pomogne drugom pacijentu bolesnijem od sebe – koji je umirao – nadmudrio ME u svakom pogledu

Tada sam uvidjela da me čovjek koji je većinu svoga djetinjstva proveo kao siroče, koji se namučio da pomogne drugom pacijentu bolesnijem od sebe – koji je umirao – nadmudrio u svakom pogledu. Uvidjela sam: ako želim biti „tu” za Freda, on mi ne duguje ništa, ni obično hvala.

Spominjem Freda jer je jedna od mojih najvećih obmana bila ta da drugi ljudi trebaju umanjiti moju anksioznost ispunjavajući nedostatak koji sama trebam ispuniti. Ako želim davati, onda to trebam činiti jer me raduje i besplatno. Davati drugima ne trebam ni iz osjećaja krivice, ni zato što potajno želim nešto zauzvrat niti zato da druga osoba reagira tako da se ja osjećam korisno.

Iz knjige „Košulja od vatre“, autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.