Duhovnost

MOLITVA

Što kad nas u životu pritisne oblak Božje šutnje Što učiniti kad nam Bog odgađa uslišiti molitve; dati nam znak svoje nazočnosti? To njegovo odgađanje najteže nam pada. Tu počinju naša klonuća. I pitanja…

Foto: Shutterstock


Luka 18,1-8

Neprestano moliti

Kako to svagda moliti? Kako dan i noć vapiti? Nije valjda da treba neprestance mrmoriti Očenaše, obilaziti svetišta, nizati krunice? A što onda kad spavamo, jedemo, kad sve da hoćemo na Boga misliti ne možemo? Neprestana molitva je neprestano ispravno poimanje sebe i svega. Iz ispravnog stava, proizlazi ispravan životni stil. Postojati i djelovati u skladu sa svojom biti – znači neprestano moliti. Kao što je kamen kamen sve dokle bačen u zrak pada. I kao što je smokva smokva dok rađa smokvama. Ako počne rađati šljivama – nešto je nakrivo. Ako kamen ne pada, nije dobro. Ptica leti, riba pliva, čovjek moli. Čovjekova molitva je svijest da sve što ima prima; da je Bog njegova sudbina; da je on onaj bez kog ne može.

Dok čovjek živi kao žedna zemlja koja iščekuje kišu – dotle je usklađen sa sobom, i dotle moli. Dok je svjestan da ništa dobra bez Božje pomoći ne može učiniti – dotle moli

Dok čovjek živi kao žedna zemlja koja iščekuje kišu – dotle je usklađen sa sobom, i dotle moli. Dok je svjestan da ništa dobra bez Božje pomoći ne može učiniti – dotle moli. Ne, nije čovjek po prirodi rođen dobar, a tek društvo i odgoj da su ga iskvarili. Rođen je zao, otrovan istočnim grijehom. I bez Krista Spasitelja pomoći mu nema. Jedini Krist nas može obraniti od zla koje izlazi iz našeg srca. Dok je toga svjestan, on moli. Čovjek je osluškivač, primatelj, ovisnik o Bogu. S tom sviješću živjeti – znači moliti. I tada, za takve ne treba reći tek da su molitelji – već da su sami oni svojom pojavom molitva.

Kako kad nas pritisne oblak Božje šutnje, kad – kako kaže evanđelje, on odgađa uslišiti nas; dati nam znak nazočnosti svoje? To njegovo odgađanje najteže nam pada. Tu počinju naša klonuća. I pitanja zašto nebo šuti kad nam se čini da je vrijeme posve sazrelo da intervenira?

A kako ne sustati? Kako ostati trijezan, priseban i budan, svega toga svjestan? Kako kad nas pritisne oblak Božje šutnje, kad – kako kaže evanđelje, on odgađa uslišiti nas; dati nam znak nazočnosti svoje? To njegovo odgađanje najteže nam pada. Tu počinju naša klonuća. I pitanja zašto nebo šuti kad nam se čini da je vrijeme posve sazrelo da intervenira? Zašto šutnja dok nas obijesni neprijatelj gazi? Zašto ne provali i obrani siromaha, spasi slabog, ponizi bahatog?

On nam i nije obećao dati obilje darova – već ljubav. Nije obećao dati nešto, nego sve. A sve se može imati, samo ako se nema nešto…

Kad se to zbude, kad ništa od uslišanja – znak je to da se Bog ozbiljno umiješao u naše živote. Tad je više od uslišanja važnije naše predanje. Jer Bog nas u tom trenutku poziva na slobodu od ovisnosti o uslišanjima. Želi od nas sve, da nam sve mogne dati. Uostalom, on nam i nije obećao dati obilje darova – već ljubav. Nije obećao dati nešto, nego sve. A sve se može imati, samo ako se nema nešto. Šutnja Božja poziv je da pred njim kapituliramo. Predamo mu sve, ljubeći ga svim srcem – sa sviješću: makar me nikad ne uslišio, makar sve bilo drugačije od mojih očekivanja – prestati te voljeti neću. Tvoj sam i tvoj želim biti. To je ono što se u duhovnosti zove „indiferencija“. Bilo zdravlje ili bolest, bila patnja ili radosti – ništa me od tebe odijeliti neće.

Vjera je ona kojom se sve da. Ona je „već neko imanje onog čemu se nadamo“. Sigurnost da je njegova riječ nakon svih naših riječi. Vjera nije vjerojatnost da će „možda biti drugačije“. Nije nekakva igra na sreću. Ona je uvjerenje…

No, kojom snagom tako živjeti? Odgovor je u rečenici: Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Vjera je ona kojom se sve da. Ona je „već neko imanje onog čemu se nadamo“. Sigurnost da je njegova riječ nakon svih naših riječi. Vjera nije vjerojatnost da će „možda biti drugačije“. Nije nekakva igra na sreću. Ona je uvjerenje, osvjedočenje da je Isus Krist uskrsnuo. „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera.“ On je provalio iz groba, definitivna pobjeda je izvojevana. Uvjereni u uskrsnuće, mi znamo kako će sve svršiti – i spremni smo ne znati kako će on to sve posložiti što nas sada zabrinjava. Vjera u Uskrslog u nama pali i svijetli. Ona je razlog optimizma. U takvoj vjeri živeći, mi bdijemo, i neprestani smo molitelji.

Autor: pater Luka Rađa. Odabrala Jelena Prskalo; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh