Foto: Pixabay

Prvi svjetski rat bjesnio je od 1914. do 1918. u čitavoj Europi, donoseći svakim danom nove pogibelji i očaj. Bilo je to slavno i ujedno bolno vrijeme rovova.
No na drugoj strani Europe, u gorju Serra d’Aire, u Portugalu, u gradiću Fátimi, vladao je relativan mir. Na toj suhoj visoravni, punoj zelenih hrastova, u mjestu Cova da Iria, čije ime znači Dolina mira, troje je djece čuvalo svoje ovce. To su bili: Franjo, star devet godina, njegova sestra Jacinta, stara sedam godina (dvoje najmlađe djece Manuela Pedra Marta) te njihova rođakinja Lucija, kći Antonija Dos Santosa, stara deset godina.

I one nedjelje 13. svibnja njih troje su bili u Cova da Iriji. Bilo je blizu podneva. Zajedno su bili dovršili svoj skroman obrok te su, po običaju, izmolili Krunicu. Upravo onako kako su ih naučili njihovi roditelji… Kasnije će priznati da ju nisu baš pobožno izmolili i da su se zatim igrali, gradivši maleni suhozid.
Iznenada ih je zaslijepio bljesak koji je prošao vedrim nebom.

Misleći da se radi o pljusku, okupili su svoje životinje i zaputili se kući. No, dok su se spuštali niz obronak, onaj isti na kojem se danas uzdiže bazilika Naše Gospe od Krunice, zaustavilo ih je nešto nalik suncu, koje se zatim spustilo nad jedan mali grm. Tamo je djevojka, neizmjerno lijepa i gleda ih, a njima se čini da je sazdana od svjetla. Stoji na laganu oblaku, koji jedva dotiče grane stabalca, u haljini što joj pada do stopala, oko vrata pričvršćena vrpcom zlatnih niti, na glavi joj veo, a u naborima haljine odbljesak zore. Ruke su joj sklopljene, a iz desne joj ruke visi krunica, na usnama joj osmijeh koji naginje tuzi: „Ne bojte se, djeco moja, neću vam nauditi!”

Djeca se tada ohrabruju i Lucija upita tu lijepu gospođu odakle dolazi.
„Dolazim s neba…”
„A ja”, upita Lucija, „hoću li ja ići u nebo?” Gospođa joj to obećava, a isto obećava i Jacinti i Franji. No Franjo ništa ne vidi…
Gospođa tada kaže Luciji: „Neka izmoli Krunicu pa će me i on vidjeti!”
Tako je i dječak mogao svim svojim osjetilima promatrati tu čudesnu ljepotu ukazanja.

„Dolazim zamoliti vas da svakoga trinaestog u mjesecu, tijekom šest mjeseci, dolazite na ovo mjesto, u ovo isto vrijeme. U listopadu ću vam reći tko sam i što želim…”
Pitala ih je hoće li prihvatiti sve žrtve koje će im Gospodin poslati kao zadovoljštinu za bogohuljenje i uvrede Božjemu Veličanstvu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu.
„Da, Gospođo,” odgovore oni, „hoćemo!”
Tada je Gospođa otvorila ruke, a iz njezinih dlanova poteče snop svjetla i uđe u dječicu, koja vidješe sebe kao da se nalaze u samom Bogu.
Nakon što im je preporučila molitvu Krunice za završetak rata, viđenje se udaljilo prema istoku, kao da je netko skliznuo kroz prostor i nestao u sunčevu svjetlu.

I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena odjevena suncem… (Otk 12, 1)
Tko je ova … sjajna kao sunce, strašna kao vojska… (Pj 6, 10)

Ulomak iz knjige „Pastiri i anđeli iz Fátime” autora Marcella Stanzionea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.