Kako je moguće da sve to još uvijek djeluje na nas?

U kinima diljem svijeta, pa tako i kod nas u Hrvatskoj, ovaj se mjesec prikazuje film Ono. Najavljen je kao vrhunski i suvremeni film strave i užasa. I zato ga je bolje ne gledati, kao i sve horore.

Film je snimljen prema romanu Stephena Kinga iz 1986. Sjećam se da je tu knjigu čitala moja mama, a i moj brat ju je imao u rukama. Rekao mi je da je zbilja strašna te da se radi o ubojici klaunu. Ostao sam zaprepašten i bojao sam se otvoriti ju.

Televizijska serija iz 1990. pod istim naslovom zastrašila je cijeli jedan naraštaj, s Timom Curryjem kao klaunom Pennywiseom, koji se skriva u kanalizaciji i doziva svoje žrtve iz odvoda, kao kakva urbana verzija Krampusa ili Babe Roge. Ta je verzija Onoga potaknula nedavne pojave strašnih klauna diljem svijeta, a one su pak dovele do filma.

Prvi foršpan, koji se je pojavio na internetu 31. ožujka ove godine, otvoren je 197 milijuna puta do 1. travnja, što je svakako oborilo sve rekorde. Hollywood se nada da će oboriti rekorde i u zaradi, nakon ljeta u kojem su prikazivani nezanimljivi filmovi.

Foršpan je otkrio nekoliko užasnih značajaka: divan prizor dvojice braće pretvara se u strahotu, dijete tako uporno pjeva neobičnu pjesmicu da ju više ne možete izbiti iz glave, igra nevine djece prekinuta je otmicom nepoznata neprijatelja. Također sadrži i neke klišeje koji nas više ne bi trebali plašiti: karikirana i ruševna ukleta kuća, stroj koji se ne može isključiti, maska koja je očito izrađena u studiju skače pred kameru iz mraka.

Ali sve to još uvijek djeluje na nas! Kako je to moguće?

Prijatelj i ja uživali smo u takvim filmovima sve dok on nije počeo pomagati egzorcistu svoje biskupije…

Prijatelj me je uvjerio da pogledam nekoliko horora, jer sam se cijelo djetinjstvo bojao gledati ih. Zajedno smo gledali Opsjednuće u Connecticutu, Vješticu iz Blaira, Nerođene, Neka uđe onaj pravi i dr. Uživao sam u njima kao što uživam u „vlaku smrti“ i cijenio ih kao što cijenim bajke. „Vlak smrti“ funkcionira tako da nas na trenutak uvjere da ćemo umrijeti, a onda nas razuvjere, pa smo sretni. Bajke nas suočavaju s našim strahovima i tako ih se oslobađamo. Trolovi nas ne puštaju na mostove koji vode u odraslost, a bajke nas uče kako da prođemo mimo njih.

Filmovi strave činili su meni i mojemu prijatelju sve to. Sve dok moj prijatelj nije počeo pomagati egzorcistu svoje biskupije. Kao što me je prvo nagovorio da gledam takve filmove, tako me kasnije uvjerio da ih zamrzim. Moleći s obiteljima i pomažući u egzorcizmima, otkrio je da se nešto drugo skriva u tim filmovima…

Ti su filmovi strašni zato što su stvarni. Radi se o filmovima koji u ljudske živote prizivaju i dovode nešto što je nemilosrdno, okrutno i bezdušno. Od toga su patili i ljudi za koje je molio s egzorcistom. Đavao nas napada da bi nevinost prikazao bespomoćnom i nadu apsurdnom. A horori čine to isto.

Moj je prijatelj uživao u filmovima strave i užasa jer su za njega bili uzbudljiva fikcija i bijeg od stvarnosti. No više ne može u njima uživati zbog neizbježne i tužne istine: postoji cijeli demonski svijet zla koji iskrivljava i blati sliku Božju gdje god može i kako god može. Tu sliku najprije možemo naći u sebi – i najčešći način da ju se zablati nije opsjednuće, već grijeh.

Pored Isusa zlo je samo bijedan klaun

Ono je strašno jer govori o tome da se u mraku skriva nešto opasno i moćno i ništa ga ne može zaustaviti da nas uništi. No to nije istina. Bog je dao odgovor na zlo i kako ga se može zaustaviti.

Božji odgovor na Đavla je Gospa. Bog je po njoj poslao Sina u svijet da obnovi našu nevinost, osnaži našu nadu i nadvlada našeg neprijatelja. Njegovim rođenjem, smrću i uskrsnućem zlo je postalo samo bijedan i jadan klaun.

Autor: Tom Hoopes (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)