Što ako sam se udala za pogrešnog? Ovo pred vama je tekst jedne „katoličke majke i supruge“, koji s dopuštenjem prenosimo, o onome što, sigurni smo, mnogima u braku prođe kroz glavu - što ako sam promašila/o, suprugu/a, ili čak i poziv

Foto: Unsplash, Gabby Orcutt 

Želim danas pisati o nečemu što većinu nas, ako čak ne i sve, prije ili poslije proganja, iako to ne želimo reći na glas. A to su poteškoće u braku. Ili bolje rečeno – misao da smo se udali za pogrešnog čovjeka (ili da smo potpuno promašili poziv?).

Utjecaj filmova/sapunica

Poznajem jednog svećenika koji kaže da sapunice i romantični filmovi na žene imaju isti utjecaj kao porno filmovi na muškarce. Tjera ih da zamišljaju svoj odnos kao pogrešan, jer nije kao u filmovima. Ovo je banaliziranje naravno, odnosno nadam se da je banaliziranje. Ali, opet ne mogu reći da kad vidim neki romantičan čin u filmovu, koji on učini njoj, me ostavlja ravnodušnom, iako moj muž je možda pun romantičnih činova na svoj način, npr. svako jutro mi kaže vremensku prognozu i vanjsku temperaturu da se znam obući prikladno tomu, i ako nije tu onda mi pošalje porukom, samo što taj čin ne prepoznam.

Nekad gledajući neke druge, na oko stabilne parove, i način na koji si pokazuju nježnost, pomislila bih da je moj muž iz nekog razloga meni nekompatibilan – jer da je kompatibilan i kod nas bi štimalo kao kod njih.

Šok nakon prve svađe, a sve smo „po pravilu“ odradili

Sjećam se da mi je prvi šok u braku bio prva svađa jer smo sve „po pravilu“ odradili (predbračna čistoća, zajednička krunica svaku večer itd.) i opet je bilo nizbrdica. Mislila sam da je sigurno problem u nekompatibilnosti nas kao para.
Mislim, pođimo od činjenice da je zajednički život težak  S bilo kim (sjetite se cimera s faksa ili braće i sestara). Kažu da je najteži sa svecima 😅
Svatko ili bar velika većina parova u nekom trenutku se pitaju jesu li pogriješili, i samo to pitanje je često puta fatalno za brak.
To pitanje će te mučiti i što te više muči manje ćeš bit sposobna nositi križ braka sve dok se ne počneš pitati „kako se nositi s ovim?“. Fra Slavko Barbarić je govorio : ne treba se pitat „zašto?“ nećeš ništa s tim riješiti nego „kako?“.

Sinoć smo ja i muž pričali o najgorem (dosad) periodu i on mi je rekao jasno, da sam tad otišla, to bi bilo to od nas. A koliko sam toga dobila time što sam ostala… beskrajno više nego što bi dobila odlazeći. Evo sinoć mi je rekao da njegov život prije mene nije bio život.

„Našao si svoj križ“

Talijani kažu da nema Uskrsa bez velikog Petka. Ono što smo tad prošli me je naučilo mnogočemu i zahvalna sam dragom Bogu na tom periodu i na snazi koju nam je dao da nosimo taj križ, iako je po meni križ nejedinstva u braku najteži, jer sa sobom nosi brojne posljedice unutarnje i vanjske.
Ali, brak je naš križ, to nam je rečeno odmah na početku, još u crkvi na danu vjenčanja: „našao si svoj križ“. Treba ga voljeti i nositi onako kako ga je naš Gospodin nosio na kalvariji. S ljubavi prikazujući svaku patnju za naše spasenje.

Kako nositi križ?

Lakše je ovo reći nego učiniti, pogotovo nakon što ti je on svašta rekao i učinio. Meni su dvije stvari pomogle:

1. Pitala sam svakodnevno Gospodina da vidim muža kao Njegovo stvorenje. Jer, mislila sam si ovako: moje dijete koje volim ludo iako me drži budnom i zahtijeva još svakakve žrtve i ne čini ništa za mene (u smislu djela ljubavi) opraštam mu sve i nosim sve skupa (većinski 😂) s radošću koju samo ljubav može dati, sigurno je takav i on i ja u Božjim očima, samo puno više. Htjela sam ga vidjeti očima: „oprosti mu jer ne zna što čini“.

2. Obećala sam Mu kao zavjet, da ću ići minimum dva puta tjedno na sv. Misu, a da mi On da krepost ljubavi.
Naravno neizostavne su i krunice za obraćenje muža jer tad sam mislila da mene ne treba obratiti, ali eto moleći za njega vidjela sam da i na meni treba svašta nešto popravit.

I za ohrabrenje rečenica koju je Isus rekao svetoj Faustini: „tko je sličan meni u muci, bit će sličan meni i u slavi“.

Izvor: Stajališta katoličke majke, Facebook; Book.hr