Foto: Shutterstock

Mulah je htio svojoj ženi donijeti oraha, jer mu je obećala pripremiti fesenjan, jelo za koje su potrebni orasi. Sav radostan zbog svog omiljenog jela gurne Mulah ruku duboko u ćup s orasima te zahvati punu puncatu šaku. Kad je pokušao ruku izvući iz ćupa, nije mu to polazilo za rukom. Koliko god je potezao i naprezao se, ćup nikako da mu oslobodi ruku. Počeo je stenjati, zapomagati i proklinjati, ali ništa mu nije pomoglo. Pa i kad je njegova žena uhvatila ćup i pritisnula ga svom svojom težinom, nije pomoglo. Ruka je ostala zaglavljena u grlu ćupa.

„Ja ću ti pomoći, ali samo ako ćeš učiniti sve ono što ću ti kazati“

Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja pozvali su u pomoć susjede. Svi su s velikim interesom pratili prizor koji se zbivao ispred njih. Zatim jedan od susjeda reče zdvojnome Mulahu, koji sveudilj jadikovaše: „Ja ću ti pomoći, ali samo ako ćeš učiniti sve ono što ću ti kazati“. „Uz rukoljub ću učiniti sve što ćeš mi kazati, samo da me oslobodiš tog strašnog ćupa.“ „Deder, gurni svoju ruku opet duboko u njega!“ Mulah ga začuđeno pogleda, pitajući se zašto bi ruku trebao gurnuti opet duboko u ćup, kad je zapravo želi iz njega izvući. Ali je ipak uradio kako je obećao. Susjed je nastavio: „Otvori svoju šaku i ispusti sve orahe što ih držiš u njoj“. Ta pomisao pobudi nevoljkost u Mulaha, jer on je zapravo htio izvaditi orahe za svoje omiljeno jelo, a sada ih mora ostaviti na istom mjestu. Protiv svoje volje slijedio je upute svog pomagača. Ovaj mu reče: „Stisni svoju ruku koliko najviše možeš i polako je izvlači iz ćupa“. I gle, bez ikakvih poteškoća izvuče Mulah ruku iz ćupa. Ali to ne znači da je sada bio posve zadovoljan: „Moja ruka je slobodna, ali gdje su moji orasi?“ A susjed uzme ćup, okrene i istrese iz njega onoliko oraha koliko je Mulahu trebalo za omiljeno jelo. Mulah ga je s udivljenjem promatrao i mrmljao: „Pa ti si čarobnjak!“

„Što jače čovjek poseže za srećom, to mu ona brže uzmiče“

U ovoj se priči varira prastara tema o paradoksalnosti sreće. Što jače čovjek poseže za srećom, to mu ona brže uzmiče. Ono što bi čovjek bezuvjetno htio imati, obično ne postiže. Ima ljudi koji polovicu života čeznu za ispunjenjem određene želje, a da im se ta želja nikad ne ispuni. Stvari ne podnose prisilu – to manje što su dragocjenije. Ono najljepše, najdraže, najuzvišenije leži izvan svake moći i sile.

Te iste stvari daruju nam se u trenucima milosti. Sasvim neočekivano prikradaju se tihim koracima u našem životu i ozaruju ga sjajem. Iznenada se u nemirnom srcu nastani slast i nagradi ga za sve njegovo gladovanje. Val unutarnje naklonjenosti ljulja se prema nekome koji ga sasvim nezasluženo prima. Sve što se ne može dokučiti, naručiti ili učiniti, to je naprosto tu i prikrada se u praznu, otvorenu ruku. (…)

Nossrat Peseschkian, „Stisnuta šaka“ u: Elisabeth Lukas, „Duhovna psihologija“ Izdavač: UPT Đakovo, ur. Ivan Zirdum

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.