Foto: Pixabay

Htjela bih vam ispričati svoje iskustvo koje je gotovo preko noći sasvim promijenilo moj, kao i život moga zaručnika…

Imala sam tada 24 godine. Nakon trogodišnje veze, zaručnik i ja odlučili smo se vjenčati. Već smo dogovorili datum, crkvu i sve što je bilo potrebno za vjenčanje. Sve je bilo spremno… osim mene. Nisam osjećala mir, koliko god sam se trudila uvjeriti se u ispravnost svoje odluke („Sve je u redu, samo si se malo prepala”, „Ulovila te panika, to je normalno”, „Tu tjeskobu sigurno osjeća svaka mladenka”…). Kad se danas osvrnem natrag, vidim kako me Bog proveo kroz tu situaciju…

Sve će se ‘popraviti’ kad budem rekla ‘da’

Iako u toj vezi nisam bila istinski sretna, pristala sam na zaruke… Bila sam mlada, poletna i vjerovala sam kako će naše nesuglasice (ako ne sve, onda gotovo sve) nestati onoga trenutka kad budem rekla ‘Da’.

Nesvjesno sam se nadala da će se moj zaručnik nakon vjenčanja ‘pretvoriti’ u sasvim drugu osobu, u nekoga tko on uopće nije. S tom nadom, žrtvovala sam se i popuštala, i kad jesam i kad nisam bila u pravu, i s razlogom i bez, često dopuštajući ponašanja koja inače ne bih dopustila nikome. Danas kristalno jasno vidim da sam tako postupala zbog svoje nesigurnosti i zbog straha da ću, prekinem li vezu, zauvijek ostati sama… Tako sam nastavila sudjelovati u cijeloj ‘priči’. A tome je doprinijelo i zaručnikovo nastojanje da me zadrži…

Cijelo to vrijeme, u dubini sam srca znala da ne postupam ispravno, i da zbog svoje nesigurnosti činim ono što zapravo ne želim. Kako se datum vjenčanja bližio, to mi je bilo sve jasnije. Tome su malo doprinijele i povremene ‘opaske’ prijateljâ, roditeljâ, braće koji su me, poznavajući me, i vjerojatno naslutivši moj nemir, diskretno zapitkivali jesam li sasvim sigurna u svoju odluku. No, ono što mi je uistinu otvorilo oči bilo je to što sam, osjećajući sve jači nemir, počela snažnije moliti. Bogu sam vapila iz dubine srca: „Bože, ako griješim, ako sam se prenaglila… molim te, reci mi!”

Nedugo nakon toga, počela sam sanjati nevjerojatno snažne snove, pune značenja.

Najviše su mi pomogli snovi!

U početku sam te snove negirala, pripisivala ih svojim možebitnim strahovima i koječemu drugome. No, snovi su postajali sve snažniji i sve češći.

Sanjala sam kako me zaručnik progoni po nepreglednim pustopoljinama a ja panično bježim od njega…

U drugome snu zarobio me na malome skrovitom otoku s kojega nisam mogla pobjeći. Uspaničarila sam se, jer zapravo nisam htjela prihvatiti tu situaciju: on i ja sami na otoku. A onda sam iskoristila priliku kad se nakratko udaljio, te sam u strahu pobjegla plivajući što dalje od otoka. Na kraju sam trajektom doplovila do kopna…

Osobito upečatljiv bio je i san u kojemu se za naše vjenčanje pripremao pjevati zbor djevojaka odjevenih u crne kukuljice. U tom sam se snu čudila jer u crkvi, osim mene, zapravo nije bilo moga zaručnika, ni ikoga drugog, već samo taj ‘zbor’ koji mi je ulijevao ogroman strah…

U tome sam razdoblju sanjala ni sama ne znam koliko takvih snova, ali sam svaki od njih smatrala ‘proizvodom’ svoga straha govoreći si kako je to normalno. No, nastavila sam moliti. I sanjati. I tako, molitva za molitvom, san za snom, više nisam mogla samoj sebi lagati: tri tjedna prije vjenčanja, odlučila sam raskinuti zaruke…

Nakon dugo vremena napokon sam u srcu osjetila mir!

To sam obznanila svome zaručniku. Najnježnije i najsuosjećajnije što sam mogla, priznala sam mu sve svoje osjećaje, i sve ono što me u posljednje vrijeme mučilo: svoj nemir, snove…

Njemu to nije bilo lako prihvatiti, ali odlučio je poštovati moju odluku. Mirno smo se razišli i dan-danas smo dobri prijatelji.

Nakon raskidanja zarukâ, uslijedili su nevjerica i bezbrojna pitanja prijateljâ i poznanikâ: „Kako to?”, „Zašto?”, „Ali, već ste sve dogovorili! Zašto to nisi prije učinila?!”…

A ja sam, nakon dugo vremena napokon u srcu osjetila mir! I nakon dugo vremena, mirno sam prespavala noć…

Taj mir osjećam i danas, pet godina nakon. I nikada nisam požalila zbog svoje odluke. Danas sam u sretnoj vezi. Radim na sebi, i nastojim i dalje osluškivati što mi Bog govori, i biti u miru. Sa sobom, s Njim i s bližnjima.

Posvjedočila V. D. (Ostali podaci poznati uredništvu)