Kad ne možemo primiti ono što nam Bog želi dati…

Bog nam želi dati ono što ga molimo, on to može, no problem je u tome što mi to u svome srcu često ne možemo primiti. Mnogi ljudi su toliko ograničeni u primanju zbog svojih negativnih iskustava i zato ne mogu primiti milost koju im Bog želi dati. Iako u svom razumu shvaćamo da je Bog svemoguć i da nas ljubi kao ljubljenu djecu, zbog svoje nutarnje ograničenosti ne usuđujemo se povjerovati da će uslišati našu molitvu. U Poslanici Efežanima Pavao govori da nam Bog daleko više može dati od onoga što se usuđujemo moliti ili očekivati. Pogledajmo!

Ef 3, 20: „Onomu koji, prema snazi što silu svoju očituje u nama, može učiniti neograničeno više od onoga što, možemo moliti ili misliti – njemu slava u Crkvi u Kristu Isusu u sva pokoljenja i sve vjekove! (usp. 1 Kor 2,9-10)

Snovi mogu otvoriti naše srce za primanje milosti

Nedavno sam držao petodnevnu duhovnu obnovu u Mađarskoj grupi od osamdeset ljudi, a tema je bila ‘Očitovanja Duha Svetoga’. Posljednji je dan seminara jedna gospođa dala sljedeće svjedočanstvo:

„Već otprilike trideset godina živim sama. Muž mi je umro nekoliko godina poslije vjenčanja. Patim od dubokog osjećaja usamljenosti, čestih depresija i bolova gotovo u cijelom tijelu. Iako sam vjernica, rijetki su trenutci kad zaista osjećam radost. Na seminar sam došla jer sam na natprirodan način osjetila da trebam doći. Prva tri dana ništa se nije dogodilo, iako je svaki dan završavao molitvom za ozdravljenje, nutarnje iscjeljenje i oslobođenje. Treći dan je bila tema koja je govorila kako snovi, kad su potaknuti Duhom Svetim, mogu pripraviti ili otvoriti naše srce za primanje milosti.

„U snu sam vidjela mnogo malih ptičica koje su radosno pjevale…”

„Tu noć sanjala sam prekrasan san kojemu nisam mogla otkriti značenje. U snu sam vidjela stablo na čijoj je grani bilo mnogo malih ptičica koje su radosno pjevale. Samo jedna od njih je šutjela i vidjelo se da je bolesna. Promatrajući taj prizor vidjela sam jednu ruku koja je došla i uzela tu ptičicu na dlan. Na dlanu se ptičica počela polako oporavljati i ubrzo sam vidjela da je ozdravila. Počela je i ona pjevati. Ruka se rastvorila i pokazala ptičici neka odleti, no ona to nije htjela učiniti. Ptičici je toliko bilo dobro na toj ruci da se nije htjela odvojiti od nje. Ipak, nakon nekog vremena, podigla se i odletjela natrag na granu gdje se pridružila ostalim pticama koje su pjevale.

„Nikad neću moći dovoljno zahvaliti Duhu Svetomu na ovome što mi je sinoć učinio”

„Čitav dan taj mi je san bio u mislima. Navečer je opet bila molitva. Za vrijeme molitve više puta sam se osjećala prozvanom. Kad je voditelj molitve po daru spoznaje spomenuo jedan od mojih problema, ja bih samo osjetila kako me nešto napušta. Kad je spomenuo da netko prima mir i radost, ja sam osjećala kako neka nevjerojatno lijepa prisutnost ispunja čitavo moje biće. Nakon molitve sam znala da sam u Božjoj ruci i da sam ja ta ptičica koju sam prethodne noći sanjala. Htjela sam zauvijek ostati u toj ruci. Što je to duže trajalo, ja sam se ispunjavala nekakvom, meni nepoznatom, snagom za život. U jednom sam trenutku osjetila da sam potpuno zdrava i da mogu otići s te ruke bez straha. Dan nakon toga ja sam potpuno druga osoba – slobodna i zdrava. Nikad neću moći dovoljno zahvaliti Duhu Svetomu na ovome što mi je sinoć učinio.“ (…)

U snu dobivamo ono što ne možemo primiti na javi, razumom

Za ovu se gospođu može potvrditi ono što kaže psalmist u Psalmu 127, 2:

„Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.”

Bog govori i našem razumu i srcu. Srce predstavlja našu duhovnu dimenziju koja s Bogom i svijetom komunicira na drukčijim principima od našeg razuma. Većinu milosti koje dolaze od Boga primamo u svoje srce. Tek novo, promijenjeno srce sposobno je primiti ono što mu Bog želi dati. Neki su sveci, u mladosti, imali san ili viziju u kojem su vidjeli kako im Isus, Marija ili netko od svetaca daje u ruku crvenu ružu. Većina njih je bila u tom trenutku premalena da bi shvatila kako se radi o daru mučeništva ili trpljenja. Shvaćali su samo da je ta slika došla od nekoga tko ih voli više od bilo koga drugoga i da je to nešto važno za njih. Razumjelo je njihovo srce. Tijekom života često su se sjećali te slike i o njoj razmišljali. Na taj način Duh Sveti je pripremao njihova srca da jednog dana u punoj ljubavi prihvate taj izvanredan Božji dar. Događa nam se da u djetinjstvu imamo snove koje ne zaboravljamo cijeli život. Oni nas pripremaju na nešto, a da mi često toga nismo svjesni. Tek kad se dogodi ono za što nas pripremaju, shvatimo kako je cijelo vrijeme Božja milost pripremala naše srce za tu vrstu milosti. (…)

Ulomak iz knjige „Sila odozgor – snovi, vizije i proroštva” autora Josipa Lončara. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Martina Vidaković; Book.hr