Foto: Pixabay

Zašto „svijet“ nije obraćen? Jer ja i ti nismo obraćeni.

Neki dan sam pročitao da je isto pitanje netko postavio svećeniku. Odgovorio je da će svijet biti obraćen kada se svećenici obrate. Pomislio sam danas, postoji li duhovna duboka država? Neobraćena. Farizeji koje mnogi hvale umjesto Boga, a oni uživaju i lažnom skromnošću kao odbijaju pohvalu sa smiješkom Jude? A ne rade što mogu. I pitao sam kao Juda: „Nisam li ja Gospodine“?

Mogu se baviti apologijom (obranom) Crkve do besvijesti, ali čemu koristi ako ne ginem za bližnjega? I to skriveno, ne da me vide i hvale.

Sveti Pavao je bio baš ono pravi vjernik. Dosljedan, izvršavao je sve propise, borio se protiv „neprijatelja“ „jedine“ prave vjere. Dok ga Bog nije srušio. Tradicija govori da ga je srušio s konja, iako to u današnjem čitanju Djela apostolskih ustvari ne piše, mada bi bolje bilo da je zapisano da je srušio konja! Konjinu! Poput mene!

Neka se sruši cijeli svijet zbog jedne duše!

Pavla je srušila Svjetlost. Susret s Bogom je susret s neizmjernom svjetlošću koju tama naše duše ne može izdržati. Pavao je oslijepio. Nije mogao podnijeti Boga tako blizu, tako blizu kao da mu je stavio dlan na lice da nije ništa vidio. Toliko mu je bio blizu. Bog je Pavlu poklonio taj susret. Znao je da u Pavlovu srcu ima materijala i to velikog. Zato se čudim kada sretnem stare prijatelje koji u govoru o crkvi spominju da će se srušiti crkva ako se pojave. Pa neka se sve sruše ako ćeš napokon doći gdje ti je mjesto, prijatelju, odgovaram. Neka se sruši cijeli svijet zbog jedne duše!

Pavao je bio neko vrijeme u mraku dok nije progledao, ali sada novim očima i shvatio je da je cijelo vrijeme bio slijep, mnogo više prije susreta s Isusom na putu u Damask.

Kada ćemo napokon sjahati, počevši od nas pastira i nastaviti put u Damask, ali s novim očima

„Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj, 22, 7), pitao je Isus Pavla. Koji je naš konj na kojem progonimo Isusa? Mi vjernici. Kada ćemo napokon sjahati, počevši od nas pastira i nastaviti put u Damask, ali s novim očima. Pješke. Hodačašćem. Hoćemo li čekati Svjetlost da nas uvede u noć duše ili ćemo samo sjahati konje naših poroka i oholosti, umišljene revnosti u vjeri, pasti sami na koljena čekajući Gospodina? Možemo li si to priznati i želimo li, ili je lakše reći da je „svijet“ kriv koji nas progoni? Ne, ja i ti smo „svijet“, mi smo krivi. Mi svojim lošim primjerom progonimo nove kršćane da ne dođu, ili koji dođu, damo im do znanja tko je gazda. A gdje je Bog?
Ako je Bog u našem srcu, poslušajmo što nam je danas (ponedjeljak) rekao u Evanđelju: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16, 15).

Ako nas zanese ova poruka Isusa o izgonu zloduha o pijenju otrova bez straha i ozdravljanju nemoćnika, ne, ne, nemojmo misliti da ćemo biti neki starozavjetni proroci ili wannabe karizmatici. Ne, izganjati ćemo zloduhe poniznošću, trpljenjem, skromnošću…

Naše je da donosimo Isusa svijetu a ne da ga osuđujemo, jer kada osuđujemo nemamo vremena voljeti ga, rekla je sveta Terezija iz Kalkute. I još nam je rekao kakvo će nam oružje dati:
„U ime će moje izganjati zloduhe,…i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi, na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.“ (Mk 16, 17-18)
Ako nas zanese ova poruka Isusa o izgonu zloduha, o pijenju otrova bez straha i ozdravljanju nemoćnika, ne, ne, nemojmo misliti da ćemo biti neki starozavjetni proroci ili wannabe karizmatici. Ne, izganjat ćemo zloduhe poniznošću, trpljenjem, skromnošću… tihom vjerom ćemo biti zaštićeni od otrova zablude i hereze… ruke ćemo polagati na nemoćne roditelje i susjede, nepoznate u bolnici ili domu… sasvim jednostavno, bez pompe i buke… i donosit ćemo Isusa u svijet i mijenjati ga. Stvarat ćemo Nebo na Zemlji. Pustiti Boga u naš svijet.

o. Krešimir Josip Bahmec