Duhovnost

FRA PETAR LJUBIČIĆ

Smrt nije kraj – svjedoče oni koji su se vratili iz mrtvih! U Evanđelju i u posebnim viđenjima Bog objavljuje svojim slugama od vremena do vremena tajne drugoga života. Engleska je svjedok osobitog čuda. Može se usporediti s čudesima prvotne Crkve. Da bi Bog potaknuo ljude da se boje smrti duše, dopustio je da se jedan čovjek povrati u život pošto je umro snom smrti te nam očituje što je vidio u drugom svijetu…

Smrt nije kraj – svjedoče oni koji su se vratili iz mrtvih!

„Sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12, 46)


Ulicom šeću dvije starije gospođe. Glasno razgovaraju o smrti i o tome što dolazi poslije nje.

„Uskrsnuće tijela? Kako je tako nešto uopće moguće? To ja ne mogu zamisliti!“ razmišlja skeptično jedna od njih, Katica.

Kristina doda: „Meni osobno to nije problem. Vjerujem u Isusa Krista koji je k nama došao, umro na križu i treći dan uskrsnuo! On je rekao da ćemo i mi uskrsnuti. Meni je to dovoljno. Žarko čeznem za vječnim životom, životom neopisive sreće i rajske radosti. Zapravo, zato i živim!“

Kristina misli ispravno o životu poslije smrti. Ona je uvjerena i osvjedočena vjernica.

Jedna je činjenica nepobitna u ljudskom životu a ta je da ćemo jednoga dana zaklopiti svoje oči i preseliti se u vječnost. Onog trena kada se ljudsko biće rodi, ono već žurno korača prema smrti. Činjenica je to kojoj nitko ne izmiče. Ljudi svakodnevno umiru: svaki dan njih blizu 150 tisuća.

Čovjek koji se vratio iz mrtvih

U Evanđelju i u posebnim viđenjima Bog objavljuje svojim slugama od vremena do vremena tajne drugoga života.

Engleska je svjedok osobitog čuda. Može se usporediti s čudesima prvotne Crkve. Da bi Bog potaknuo ljude da se boje smrti duše, dopustio je da se jedan čovjek povrati u život pošto je umro snom smrti te nam očituje što je vidio u drugom svijetu. Strahovite i nečuvene pojedinosti i izvanredne pokore o kojima nam pripovijeda izazvale su jaki dojam u Engleskoj. Donosimo samo glavne točke događaja.

„Još ću dugo živjeti, ali sasvim drukčije nego do sada“

Živio u Northu čovjek imenom Drithelm. Provodio je sa svojom obitelji veoma uzoran kršćanski život. Taj se čovjek razboli te je iz dana u dan sve više slabio. Smrt se bližila i umre čovjek na veliku žalost svoje žene i djece.

Obitelj je svu noć proboravila u suzama uz njegove posmrtne ostatke. Sljedećeg dana prije pokopa opaze kako se vratio u život. Ustane i sjede u naslonjač. Sve prisutne obuze silan strah, svi pobjegoše osim žene koja ustrašena ipak ostade kraj svoga uskrslog muža.

On joj odmah uvjerljivo reče: „Ne boj se! Sam me je Bog vratio u život. Hoće preko mene pokazati ljudima čovjeka uskrsnula od mrtvih. Trebalo bi da još dugo živim na zemlji, ali će moj novi život biti posve drukčiji od dosadašnjega života.“

Ustade tada potpuno zdrav, pođe u mjesnu crkvu i zadrža se dugo u molitvi. Vrati se kući oprostiti se od svojih dragih. Reče im da će od sada živjeti samo pripravljajući se na smrt i ostalima savjetovati da čine isto. Porazdijeli svoje imanje na tri dijela. Jedan dio dade djeci, drugi dio svojoj ženi, treći dio siromasima te je ostao bez ičega, a zatim pođe i pokuca na vrata samostana, i zamoli opata da ga primi kao pokornog redovnika koji će posluživati ostale u samostanu. Opat mu dodijeli samotnu sobicu u kojoj ostane do kraja svoga života.

Provodio je dan u molitvi, najtežim poslovima i u izvanrednim pokorama. Najstrože je postio. Zimi se bacao u smrznutu vodu i tu bi ostao satima u molitvi dok ne bi izmolio čitav Davidov psaltir.

Drithelmovo umrtvljeno tijelo, njegove oborene oči, čak i obrisi njegova lica odavali su dušu ispunjenu strahom Božjega suda. Trajno je šutio, no kad je bio primoran kazati nešto za dobro drugih, od onoga što mu je Bog objavio nakon njegove smrti, ovako je opisivao svoje viđenje…

Viđenje čistilišta

„Ostavljajući svoje tijelo jedna me je dobra osoba uzela k sebi i bila mojim vodičem. Njegovo je lice sjalo. Ukazao mi se sav u svjetlosti. Dovede me do goleme i duboke doline. Na jednoj je strani bio samo oganj, na drugoj samo led i snijeg; ovdje samo žerava i veliki oganj, a ondje samo strašna zima i jaki udari ledenog vjetra.

Tajanstvena je dolina bila ispunjena bezbrojnim dušama. Nošene strašnom olujom bacale su se s jedne na drugu stranu. Kad ne bi više mogle podnijeti žestinu vatre, potražile bi olakšicu u snijegu i ledu. Ali bi tu opet našle nova mučila te bi se ponovno bacale usred vatre.

Promatrah s užasom te neprestane prizore strašnih mučila. Ništa drugo nisam mogao vidjeti osim mnoštva duša koje trpe bez ikakva počinka. Sam pogled na to ispunjavao me strahom. U prvi trenutak pomislih da se nalazim u paklu. ali se moj vodič okrenu prema meni i reče: „Ne, ovo nije, kako ti misliš: pakao osuđenika. Znaš li sada koje je ovo mjesto?“, upita me. „Ne znam“, odgovorih. „Znaj“, nastavi vodič, „ova je dolina, gdje vidiš toliki oganj i toliku studen, mjesto gdje borave duše onih koji su zanemarivali ispovjediti svoje grijehe i stalno odgađali obraćenje sve do zadnjeg časa svoga života. Zahvaljujući osobitom milosrđu Božjem, imale su sreću da su se skrušeno i iskreno ispovjedile prije smrti i zamrznule svoje grijehe. To je razlog da nisu osuđene na vječnu propast. Te će duše na veliki dan Suda ući u kraljevstvo Božje. Mnoge će biti oslobođene i prije tog vremena zaslugama molitava, milostinje, postova što će ih živi prinositi za njih, a osobito žrtvom svete mise za ublaživanje njihovih patnja!“

Smrt nije kraj

Što je zapravo smrt? Je li to potpuni prestanak života? Ne! Mi zapravo ne umiremo potpuno. Ono što mi nazivamo smrću, to nije potpuni prestanak ljudske opstojnosti, nego mijenjanje života, prijelaz u novi oblik života, savršeniji, potpuniji, radosniji.

Ali nema smrti. Ima samo prestanak, nestanak ovoga i ovakvoga života. Postoji „Život poslije života!“ Smrt nije kraj. Postoji život nakon smrti. Postoji uskrsnuće.

Naša je duša besmrtna. Mi smo željni istine, potpune istine, čeznemo za srećom, srećom bez kraja i straha, za svjetlom bez sjene, danom bez mraka… Naši pokojni žive… To traži Bog, njegova pravda i ljubav…

Vjera u uskrsnuće je Božji dar. Ona je dar Božje objave. Vrhunac je te objave Isus Krist u kojem se susreće u potpunosti ljudskost i božanskost. U primjeru Isusova života i mi možemo pronaći utjehu.

„Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima!“ Prijelaz je to u pravi, istinski život, život s Bogom i u Bogu. Vrata u blaženu vječnost.

Tako umiranje za onoga koji živi u intimnoj povezanosti s Kristom, za kršćanina duboke vjere, smrt ne bi trebala biti strašna. U tom slučaju, ona bi trebala biti osloboditeljica, sretan trenutak našega potpunog sjedinjenja s Kristom.

To je trenutak naše selidbe u vječni dom. Smrt se čak čini i prikladnom nakon dugoga i smislom ispunjenoga života.

Smrt je za kršćanina dobitak

„Prah se vraća u zemlju iz koje je uzet, a duh se vraća Bogu koji ga dade“. Sve nas upućuje na to, da razmišljamo o smrti kao o prirodnom procesu ljudskoga života, isto kao što je i rađanje, i da je stoga moramo prihvatiti prirodno i s mirnoćom, jer nam dolazi kao nagrada za naš dug i mukotrpan život na zemlji, kao nagrada za sav naš proliveni znoj, prolivene suze, kao nagrada za dobra koja smo učinili za svoga života.

Uza sve to mi se smrti plašimo i sve činimo da taj susret s njom odgodimo što je moguće dulje, premda smo svjesni da i taj trenutak mora doći. Svjesni smo da smrti jednoga dana moramo pogledati u oči.

Zato se moramo učiti smrt doživljavati kršćanski. Ne smije tu biti mjesta očaju, malodušnosti, nekoj nepremostivoj žalosti, naricanju. Smrt je za kršćanina dobitak… Pavao nas uči: „Braćo, nećemo da budete u neznanju, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao ostali koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime!“ (1 Sol 4, 13)

Je li moguće danas živjeti tako kao da život u vječnosti uopće i ne postoji?! Ne! Ipak bi pretjerano bilo reći da ljudi nisu zainteresirani za ono što ih čeka poslije smrti.

Budući da je ona neizbježna, a u čovjeku je usađena duboka čežnja za vječnim življenjem, mi smo – htjeli to ili ne htjeli – prisiljeni zaustaviti se, makar tu i tamo, razmisliti o onome što dolazi poslije smrti. To danas zaokuplja čovjeka jer je to za njega od velike važnosti.

Isus je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u mene, sigurno neće nigda umrijeti!“ (Iv 11,25).

Gospodin nam kaže da je život naša konačna sudbina: naš Bog jači je od smrti. Darovao nam je život ne da ga izgubimo nakon nekoliko godina, nego da ga s Gospodinom živimo kroz neizbrojive godine – pozvani smo da s Bogom dijelimo njegov vječni život.

Vjera nam jamči: uskrsnuli Krist naša je budućnost, naša vječnost; vlastitim uskrsnućem Raspeti je svladao smrt – svoju i našu, osigurao nam život duše i uskrsnuće tijela. Vječni život – naš je Bog, vječni život – nama je njegov dar: poruka sa stranica Evanđelja.

„Ako zbilja vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i usnule u Isusu dovesti zajedno s njim!“ (1 Sol 4,14).

Putujemo ususret Gospodinu, ususret životu, ususret uskrsnuću. Vjera, nada i ljubav vežu nas i sjedinjuju s Uskrsnulim – ni smrt nas ne može od njega rastaviti. Zato mi ne očajavamo nad pokojnima: vjera ih je vezala s Isusom Kristom a sada ih s njim povezuje život u vječnoj ljubavi.

„Ja sam uskrsnuće i život! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će!“

Tajna života zagonetka smrti osvijetljena je, rasvijetljena je sjajem uskrsne zore. Vjernik zna kamo korača… u život. Kršćanin sigurno zna što je iza noći groba – uskrsni dan.

Krist je svojom smrću pobijedio svladao smrt i dao nam život u obilju.

Sv. Augustin kaže: „Smrt je prijateljica života što otvara vrata i omogućuje da čovjek dođe onome koga ljubi!“

Sveto pismo, zapravo sv. Pavao, koji je bio u trećem nebu piše: „Što oko nije vidjelo i uho nije čulo i što srce ljudsko nije osjetilo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube!“ (1 Kor 2, 9).

Teško je to dočarati ovim siromašnim riječima. To je život bež žalosti, suza patnje, boli. Nebo = raj je vječni život u kojem će biti vječno veselje, radost, uživanje, uživanje slave Božje, uživajući ga u „gledanju onakva kakav jest.“

Što ćemo „raditi“ u nebu

Na pitanje što ćemo „raditi“ u nebu, Harold Lindsell, urednik magazina „Christianity Today“ odgovara: „Radit ćemo vječno i biti neizmjerno sretni u tom radu!“

Ipak smatra nemogućim dati jednu konkretniju sliku neba ili pakla. „Ništa na zemlji ne postoji ni približno slično ideji neba ili pakla“, kaže Lindsell.

Mi kao kršćani gajimo pijetet prema našim dragim pokojnicima. Mi vjerujemo da je naše ti­jelo posvećeno sakramentima; ono je hram Duha Svetoga, sredstvo kojim kršćanin za života hrani gladna, napaja žedna, pohađa bolesna, tješi žalosna, slavi Boga…

Za kršćanina katolika živjeti i umirati znači vjerovati, tj. katolik živi i umire vjerujući svome Spasitelju koji je naš život, sreća i spas.

Pred svojim pokojnima stojimo u vjeri, puni strahopočitanja, jer su oni stupili u bližu vezu s Bogom i žive u Bogu. Uza sve slabosti koje netko nosi sa sobom, naši pokojnici su bili ljudi i mukotrpno su se uspinjali i sigurno su uspjeli…

U vjeri im podižemo spomene, donosimo svijeće, cvijeće, slavimo svete mise za njihove duše, jer smo uvjereni da im možemo pomoći.

Molimo za njih svaki dan preporučujući ih božanskom milosrđu.

Dušni dan je za nas dan slavlja. Mi slavimo ljubav Božju koja je jača od smrti, vjernost Božju koja se preko granica smrti proteže.

Mi slavimo tajnu smrti i uskrsnuća. Mi se radujemo vratima prijelaza koja nam je otvorio Isus Krist.

Zbog toga i palimo svijeće na grobovima naših pokojnika. Te svijeće nisu samo sjećanje na naše drage pokojne nego su svjetla života i svjetla vjere u uskrsnuće Kristovo.

Paleći svijeće i pohađajući grobove svojih milih i dragih, mi smrt Gospodnju naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak iščekujemo.

Čistilište postoji

 

Crkva od vjernika traži, da vjeruju:

  • da postoji Čistilište, gdje se nalaze duše onih, koji umriješe bez teškog, smrtnog grijeha, ali još moraju ispaštati dio vremenite kazne, koja nije do kraja izvršena na zemlji;
  • da u Čistilištu duše trpe zbog privremenog lišenja gledanja Boga licem u lice (a to je velika bol za dušu), te druge kazne.
  • da se muke duša u Čistilištu razlikuju u pogledu trajanja i jačine prema dugu vremenite kazne, koju svaki treba isplatiti i dati zadovoljštinu za taj dug.
  • da muke duša u čistilištu mogu biti skraćene i ublažene po našim molitvama i drugim dobrim djelima u korist duša.

 

Osim ovih činjenica, Crkva nije ništa izjavila o mjestu niti o trajanju muka u Čistilištu.

Drugi Sabor u Lyonu (1274.), zatim Sabor u Firenci (1439.) izjavljuju: Ako ljudi umru bez smrtnog grijeha, a to znači u ljubavi prema Bogu, a na duši imaju duga, koji nisu zadovoljili na zemlji, a sagriješili su činom, djelom, propustom, mišlju, riječju, moraju u Čistilištu za te grijehe, vremenite kazne za njih trpjeti, da se očiste. Da se izbave iz tih muka, živi vjernici na zemlji mogu im pomoći po svetim misama, molitvama, milostinjom i drugim pobožnim djelima.

Tridentski Sabor (1563.) izjavljuje: „Postoji Čistilište, pa duše koje su u njemu zadržane, mogu pomoć prijatelja na zemlji iskoristiti, da im se ublaže i skrate muke, posebno po žrtvi svete mise. Neka se sva dobra djela za njih vrše s odgovarajućom pobožnošću i dostojanstvom…

Vjernici na zemlji mogu i testamentarno ostaviti da se prikazuju mise za pokojnike. Neka se u testamentu sve točno odredi, jasno i brižljivo”.

Autor: fra Petar Ljubičić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh