Foto: Shutterstock

Ako već dugo čekaš i ne vidiš veliki napredak, vjerojatno si umoran od čekanja. Želim te ohrabriti da zauzmeš sasvim novi stav s obzirom na čekanje. Biblija u Marku (4,20-27) govori kako trebamo biti strpljivi poput ratara koji svoje sjeme stavlja u zemlju i zatim čeka ranu i kasnu kišu. Riječ dalje govori da dok čeka da sjeme nikne, on ustaje i liježe svaki dan i sjeme na kraju nikne. Sâm ratar ne zna kako se to događa, ali zna da će niknuti. Bog me kroz ovaj ulomak naučio da živim životom koji imam sada, čekajući na stvari koje su mi u srcu i koje će se tek ostvariti. Ponekad smo toliko zaokupljeni onime što čekamo da se dogodi, da zaboravimo uživati u svemu onome što imamo ovdje i sada.

Ja sam imala viziju od Boga deset godina prije nego se ona sasvim ispunila. Za vrijeme tih deset godina, mislim da sam propustila mnogo radosti pokušavajući nešto izroditi izvan Božjeg vremena

Ja sam imala viziju od Boga deset godina prije nego se ona sasvim ispunila. Za vrijeme tih deset godina, mislim da sam propustila mnogo radosti pokušavajući nešto izroditi izvan Božjeg vremena. Recimo da žena koja ima petero djece ponovo ostane trudna. Kada bi ona to dijete pokušala roditi u prvom mjesecu to ne bi bilo normalno. Što kada bi ona tako snažno pokušavala roditi svoje šesto dijete da bi zaboravila brinuti za petero koje već ima? Već uviđamo ludost takvog scenarija. Međutim, u stvarnosti, ljudi često rade istu stvar u vlastitim situacijama. Uživaj tu gdje jesi dok čekaš da dođeš tamo gdje želiš biti! Kada Biblija kaže da ratar ustaje ujutro i navečer liježe, vjerujem da misli na čovjeka koji živi normalnim svakodnevnim životom dok čeka da nikne ono što je posijao.

Jednog nas je dana pastor pokupio na vrlo prometnom aerodromu. Bilo je mnogo ljudi koji su žurili svaki u svom smjeru. Pred liftovima su stajali ljudi u redovima i isto tako u restoranima. Činilo se da smo na svakom koraku morali čekati. Vidjela sam da je pastor već pomalo iznerviran cijelom situacijom. Odjednom se okrenuo k meni i rekao mi: „Mislim da sada već vidiš da nisam dobar u čekanju.“ Svaki put, kada ne naučimo čekati, rezultati su očiti i svima vidljivi i to ne samo u načinu naših emocionalnih reakcija već i na našim tijelima. Veliki dio našeg života sačinjava čekanje i ako ono donosi uglavnom frustracije i nervozu, to će nas neminovno dovesti do stresa koji će uzeti danak na tjelesnom zdravlju i uzrokovati bolest. Upravo ovaj pastor koji je rekao da nije bio dobar u čekanju, u to se vrijeme vrlo ozbiljno razbolio. Njegov liječnik je ustanovio da je njegovo oslabljeno tijelo posljedica dugogodišnjih stresova. Zauzmite drugačiji stav prema čekanju i tada vam više neće biti tako teško. Na kraju krajeva, u životu više vremena provodimo čekajući, nego primajući ono što čekamo.

Nauči uživati u čekanju, shvaćajući da je čekanje ono što će ti donijeti tvoj san. Trebala sam zapravo reći da će ti „dobro čekanje” donijeti san. Ispunjenje, naravno, dolazi od Boga, ali čekanje je kao dostavljač

Nakon što smo primili ono što smo čekali, počet ćemo čekati nešto drugo. Ako ti je jasno što želim reći tada ćeš brzo shvatiti da čekanju pripada jedan veliki dio života. Recimo da na poslu dobiješ povišicu, a onda već počneš čekati sljedeću. Čekaš dijete, zatim čekaš da se oslobodi pelena i uđe u hlače, da bi ubrzo jedva čekao da bude sposoban kupiti si hlače sâm.  Zatim čekaš da možeš kupiti kuću, a onda čeka š da tu kuću koju više ne moraš čekati, opremiš namještajem. Zatim čekaš kada ćeš si moći priuštiti spremačicu da ti pomogne održavati čistom kuću i namještaj koji si tako dugo čekao. Shvaćaš li što želim reći? Nauči uživati u čekanju, shvaćajući da je čekanje ono što će ti donijeti tvoj san. Trebala sam zapravo reći da će ti „dobro čekanje” donijeti san. Ispunjenje, naravno, dolazi od Boga, ali čekanje je kao dostavljač. Ponekad čovjek nešto čeka i kad dostavljač konačno dođe, zaboravlja da je nešto čekao i započinje čekati nešto drugo, a kako se čini neće imati strpljenja dočekati niti ovo drugo što u međuvremenu očekuje. Nestrpljivi ljudi obično ne ostaju dovoljno dugo da bi vidjeli svršetak nečeg uistinu divnog samo zato što za divne stvari treba vremena. (…)

Ulomak iz knjige „Kada, Bože, kada?“ autorice Joyce Meyer.

Izdavač: Logos.