Foto: Shutterstock
(…) Iz ovoga teksta proizlazi da se upravo dugo nakupljana, zadržavana i „njegovana“ ljutnja, pokazuje uistinu opasnom. Jona je ljut na Ninivljane a nakon toga ljutnju usmjerava prema Bogu te se udaljava od ljudi. Kada se ne slažemo s nečim u našemu životu što je izazvalo u nama toliko ljutnje onda je lako prebacujemo na Boga. Osim toga, ne volimo puno govoriti ni priznavati svoje negativne osjećaje i zbog toga, svako malo, guramo ih u podsvijest. U našemu shvaćanju ljutnja, srditost i nervoza, postaju nešto s čime lako možemo izaći na kraj i činimo kao ona spremačica u poslovici, koja, čisteći smeće, gura ga pod tepih. I mi činimo slično. Zašto? Zato što je u našoj kulturi priznavanje i izražavanje osjećaja smatrano znakom nezrelosti a zapravo je upravo obrnuto. Druga stvar, većina ljudi smatra da biti osjećajan znači biti slab a zapravo je obrnuto: pomanjkanje razvijene osjećajnosti znak je slabosti i bespomoćnosti. Skoro 80% ljudi tvrdi da biti osjećajna osoba znači biti previše emocionalan i da to nije dobro. Isti odnos i mišljenje ima također velika većina ljudi i prema osjećajima ljutnje i agresije. Općenito ih se smatra lošim i ako ih se pokazuje to „umanjuje“ vrijednost osobe u društvu. Stoga, kada doživljavamo nepravde, udarce, galamu, optužbe, u nama se jednostavno budi bunt, odmah ga stišavamo i zabranjujemo sebi takvu reakciju. Gušimo je u sebi i pravimo se da vladamo situacijom da smo dragi i smireni. Skrivamo ljutnju i bijes unatoč tome što smo doživjeli nepravdu. Radimo to tako dugo dok nas ovi osjećaji ne dovedu do svakojakih bolesti: migrena, čireva, neuroza, visokog krvnog tlaka, žučnih ili bubrežnih kamenaca, depresije. Potiskivanje ovih osjećaja može nas čak gurnuti i u alkoholizam, ovisnosti o lijekovima, perfekcionizam, prekomjerno konzumiranje hrane, neprestanu kuknjavu, ljutnju i neiskreno ponašanje, uvijek nasmijanog „umjetnog“ čovjeka koji prisiljava sebe da baš nikoga ne rastuži i svima udovolji. Kada skrivamo ljutnju slični smo nekome tko je… pojeo nuklearni otpad. Takva „dijeta“ mora dovesti do „gama“ bolesti ili nezdravih reakcija. (…)
O knjizi „Zašto Bog dopušta patnju?“
Znaš li uočiti povezanost između odbacivanja i kasnijih događaja, koji su ti omogućili duhovni razvoj? Znaš li zahvaljivati Bogu za „ljude-čudovišta”, za one koji su žderali tvoje osjećaje, gurali te na samo dno, iskorištavali te i zatvarali te u sebe? Nisi li upravo zahvaljujući njima naučio onu pravu molitvu te otkrio istinsku vezu s Bogom? Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i tako čine od tebe čovjeka, stavljaju tvoje noge na Božji put? Sotona, kako vidimo, ne samo da nas muči istinskim nemirima nego jednako tako i lažnim mirom. (…)
Iz knjige
9
