Foto: Sage Friedman, Unsplash

Radost… U svitanje ljetno…
Žalost… U jesenje popodne sjetno…
I sve one između nijanse sive,
U kojima toliki udobno žive…
Ne ističi se… Ne drami…
Ne privlači pažnju i ne galami…
Živi svoj život uz pola daha,
I drhti, drhti od straha…
Uklopi se, pritaji,
Što god je potrebno, zataji…
Nikome ne gledaj ravno u oči,
Živeći, umiri u samoći…
Tko bi htio živjeti ovako?
A opet, mnogi od nas
Prežive jedino tako…
Ti nemoj: Baš se zainati,
I ne čekaj priliku ni vrijeme
Da svijet te shvati!
Pjevaj iz sveg glasa,
Voli ljude svih naroda i rasa,
Smij se, pleši, hrabar budi,
Ne brini što misle i govore ljudi!
Ne zaboravi da si jedinstven,
Da nitko nije poput tebe,
I da ti ništa ostati neće,
Ako putem izgubiš sebe!
O čemu god maštaš i sanjaš,
Zaslužuješ baš sve,
I sve će ti doći ako vjeruješ
I živjeti usudiš se!
A kad jednom dođeš
Do kraja puta svoga,
Znaj, s Neba se dobro vidi trag,
Znak postojanja tvoga! ❤️

Slavica Cvitanušić; Book.hr