Foto: Pixabay

Iz raznih razloga mnoge obitelji nisu u mogućnosti slati djecu u katoličku školu. Međutim, roditelji ne moraju očajavati u strahu da će njihovo dijete u državnoj školi biti bačeno u bespuća nevjere, osobito ako su oni zaista njegovi prvi učitelji vjere. Ono što je sigurno jest da roditelji takve djece trebaju biti još posvećeniji njihovu vjerskom odgoju i da im trebaju usaditi svijest da kroz obrazovanje mogu biti izloženi bezbožnom nauku. Ipak, radosno je to putovanje, i za dijete i za roditelja, puno otkrivenja i prepuštanja otajstvima Božje ljubavi.

Postoji opasnost da će roditelji djece u sustavu državnih škola biti nezainteresirani za poučavanje djece vjerskim istinama, iako to osobno smatram roditeljskom dužnošću. „A što sad? Nemamo nikakvu katoličku školu u blizini”, reći će netko slegnuvši ramenima. „Pa valjda imaju vjeronauk u školi.”

roditelji bi mogli djeci prenijeti sav vjerski nauk kada bi to htjeli

Da, roditelji bi mogli djeci prenijeti sav vjerski nauk kada bi to htjeli. Na raspolaganju su im evanđelja koja s djecom mogu čitati, o njima razgovarati i primjenjivati ih, kroz katekizam mogu s njima prolaziti nepresušnu mudrost crkvenog nauka, dostupna im je literatura, a vjerujem da su im na raspolaganju i svećenici kojima se mogu obratiti s pitanjem. Milosti im ne može nedostajati jer tu su Misa, sakramenti, molitva sveopće Crkve prikazane za sve članove, pomoć Duha Svetoga i ljubav Božja.

Jedino trebamo shvatiti da možemo svojoj djeci prenijeti vjeru i da, dok to činimo, možemo moliti za milost

Obilne su milosti svojstvene roditeljskom pozivu, koje su nam dane kako bismo izvršili svoju najvažniju dužnost. U tome nismo sami. Bogu je stalo još više nego nama. Jedino trebamo shvatiti da možemo svojoj djeci prenijeti vjeru i da, dok to činimo, možemo moliti za milost.

Kada ta jesen dođe, šaljemo našu djecu u prvi razred izvana opremljene, čiste i lijepo odjevene, a iznutra okupane krjepostima vjere, nade i ljubavi, koje su im u dušu utkane po krštenju. Spoznaja o tome i konačni cilj za koji je Bog stvorio našu djecu, vječni život, neka nam budu fokus kroz koji gledamo njihovo formalno obrazovanje u odnosu na cjelokupni život.

Šestogodišnje dijete shvaća da mu je za savladavanje svih izazova u školi potrebna snaga i pomoć Duha Svetoga kojega će zazvati svaki put kada krene u školu

Ne moramo malenu djecu poticati da daju velike ispovijesti svoje vjere. Djeca vjeru imaju. Kada dostignu dob razuma, trebamo im pomoći razviti naviku da čine djela vjere, jer jedino vjera u Boga daje smisao ovome svijetu. Kada prvi put krenu u školu, djeca brzo i lako shvate da im se služiti umom koji im je Bog dao kako bi učila ono što im treba za funkcioniranje u svakodnevnom životu i kako bi radila ono za što ih je Bog stvorio.
To zvuči tako jednostavno da se nekome može činiti nepotrebnim i smiješnim to uopće spominjati u knjizi, ali često podrazumijevamo da je ono što znamo svima jasno te djeci to zaboravljamo istaknuti. Šestogodišnje dijete shvaća da mu je za savladavanje svih izazova u školi potrebna snaga i pomoć Duha Svetoga kojega će zazvati svaki put kada krene u školu.

„Molim te, Duše Sveti, pomozi mi danas u školi.”

Naša vjera i pouzdanje u Boga nisu nešto izuzeto od djetetova života u školi, nego se dapače duboko prožimaju s procesom obrazovanja pojedinca

Bilo da su u katoličkoj, bilo u državnoj školi, djeca se uvijek mogu pomoliti Duhu Svetome prije pisane ili usmene provjere znanja. Naša vjera i pouzdanje u Boga nisu nešto izuzeto od djetetova života u školi, nego se dapače duboko prožimaju s procesom obrazovanja pojedinca.

Iz knjige „Kako odgajati dobru katoličku djecu“ Mary Reed Newland. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.