Foto: Screenshot YouTube

Mnoga su pitanja ostavili za sobom

I Ljerka i Nino češće ponavljaju da im je svećenik Zlatko Sudac spasio život, a da ih je fra Zvjezdan vratio u život.

Suočene s neshvatljivom boli, fra Zvjezdan ih je prigrlio. Počeo im je strpljivo i nenametljivo – ali snažno – ukazivati na ljepote života, na razloge onkraj svakog razloga: na darovanost života. Na život koji nam je povjeren. U svemu. Ustreba i unatoč svemu. Ukazivao im je na ljepote njihovih bića. I odnosa. I oči, oči duše, i srca, sve više su im se otvarale. U njima se razrastalo nešto spokojno. Sve spokojnije. Upravo blaženo. I nešto čvrsto. Puno pouzdanja.

Mnoga su pitanja ostavili za sobom. Bez potrebe da ih prekrivaju bilo kakvim odgovorima. Ta znali su: svi su ljudski odgovori oskudni. Nedostatni. Osim onih koji se obraćaju danu koji žive. Osim onih koji se ispunjaju u služenju.

Dijelili su i svoje uzdanje i svoje predanje. I svoj napor i umor. I predah i vedar počinak…

Zanemarili su sve svoje razloge. Sve svoje probitke. I posvetili se služenju.

Služili su u svemu što je bilo potrebno, služili najbolje što su umjeli, izmireni sa svim nesavršenostima – i svojim i svih koje su susretali – u Kući susreta Tabor. I fra Zvjezdan je u njima prepoznao svoje. Od svoje duše.

Dijelili su i svoje uzdanje i svoje predanje. I svoj napor i umor. I predah i vedar počinak. Uvijek u istom Duhu. Dogodilo se da su povazdan bili uz njega kroz mjesece njegova odlaženja. Tihi i strpljivi. I prisutni. Sve do posljednjeg dana.

A slučilo se da je Ninov otac pošao ususret svojih posljednjih dana nedugo prije nego li se jasno očitovala fra Zvjezdanova bolest. Fra Zvjezdan je došao k njemu, uz njegovu bolesničku postelju. Nakon mnogih godina, nakon života proživljenog bez odviše osvrtanja na Božju prisutnost, Ninov otac je našao puninu izmirenja. I spokojno pošao. Fra Zvjezdan je predvodio njegov sprovod.

I dok je išao noseći križ, razumio je da ne prolazi putem od vremena do vječnosti. Jer…

Nije proteklo mnogo – ni godina dana – i Nino je nosio križ s ispisanim fra Zvjezdanovim imenom pred njegovim lijesom na putu od oltara u franjevačkoj crkvi u Samoboru do franjevačke grobnice na samoborskom groblju. I dok je išao noseći križ, razumio je da ne prolazi putem od vremena do vječnosti. Jer vrijeme se ulilo u vječnost i vječnost u vrijeme. I znao je da je kod kuće. I on i svi njegovi da su u istome domu. I da u konačnici i nije presudno što ih ne možeš očima vidjeti, i rukama dotaknuti, ako znaš da ih dušom dotičeš. I da sve voljene duše – baš sve duše – skladno dišu jedna uz drugu.

Iz knjige „Fra Zvjezdan – trag zahvalnosti“ autora Stjepana Licea.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Izdavač: Teovizija.