Foto: Pixabay

Kad smo ono govorili pred Bogom svoje zavjete, u sakramentu ženidbe gdje su kumovi zapravo samo svjedoci, a svećenik samo djelitelj sakramenta, što smo mislili? Koliko smo ozbiljno shvaćali ono: „…u dobru i u zlu”?

Glavni u ovom činu nisu ni svećenik ni kumovi, ni rodbina ni prijatelji, nego troje: Bog i zaručnici.

Jesmo li mislili da nikad neće doći ono „u zlu”, da ćemo uvijek biti odjeveni u najljepšu odjeću, da će uvijek oko nas biti stotine ljudi koji će nas podupirati darovima i pljeskom?

Koliko smo se puta sjetili da smo obećali, i da je bio prisutan Bog pred kojim smo obećali vjernost i poštovanje dok nas smrt ne rastavi?

Koliko ozbiljno shvaćamo ono „u dobru i u zlu…”?

Zašto, dok su zrakom letjele pepeljare i ružne se riječi poput noževa zabijale u srce supružnika, zašto se nismo sjetili riječi obećanja koje smo izgovarali s vjerom i u čvrstoći odluke?

Zašto, dok su nam se djeca sklanjala u sobe tražeći utočište, zašto se nismo sjetili njih koji trpe i u koje se zabijaju oštre strelice našeg bijesa, jer oni su tu i ne mogu pobjeći? Zašto smo povjerovali da je sreća negdje drugdje, s nekim drugim možda, boljim za nas?

Zašto nismo mislili o obnovi, o povratku, o oživljenju svojih obećanja, zašto smo se dali razdvojiti, raspoloviti poput imovine koju smo stekli?

Zašto nismo potražili Onog koji je čuo naša obećanja i zatražili od Njega da nas iznova blagoslovi? Zašto Ga nismo poveli u svoj dom kad smo savili svoje gnijezdo i stvorili dom?

Nada postoji, povratak je moguć. Postoje svjedoci da je moguć. Nekad ruševine, danas obnovljeni, rastu u ljubavi.

I sjećaju se kad tamni oblaci opet zaprijete, sjećaju se obećanja izrečenih onoga dana kad su pred oltarom stajali a Bog je čuo sve što su izrekli. Bog, koji je s radošću gledao na njih i čekao da Ga puste u svoj dom.

„Tako mi pomogao Bog, blažena Djevica Marija i svi sveci Božji”

Ako smo zaboravili kako je to izgledalo, evo pročitajmo i razmišljajmo… o desnoj ruci u desnoj ruci zaručnika, o obećanjima, o ruci položenoj na raspelo, o završetku kad smo rekli: „Tako mi pomogao Bog, blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.”

„Pruže jedno drugomu desnu ruku. Mladenac veli:

Ja, I., uzimam tebe, I., za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.

Mladenka veli:

Ja, I., uzimam tebe, I., za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.

Bilo bi lijepo da mladenci privolu nauče napamet.

Gdje je uobičajeno, može se obaviti prisega. Svećenik uzme raspelo i kaže:

Stavite desnu ruku na raspelo te svoju privolu potvrdite zakletvom.

Mladenac veli:

Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.

Isto ponovi i mladenka.”

Ako smo Boga ostavili s druge strane vrata, otvorimo brzo, On je još tu!

Autorica: Vesela Dujmić