Foto: Shutterstock

Sjećam se dobro kako me otac upozorio: „Helme, ako nastaviš ovako, završit ćeš u zatvoru.“ Tada sam imao pet ili šest godina. Pred očima sam imao sliku seoskog imanja sa štalama u kojima su se uzgajali zečevi i golubovi. Nisam mislio da je zatvor nešto strašno. Sada, deset godina poslije, shvatio sam: zatvor nije dobar, nikako, ali čini se da je bio moja sudbina.

Policajac je povukao vrata i gurnuo me u prostoriju s dva kreveta na kat, jedan lijevo, a drugi desno uza zid

Policijski je auto stao i izveli su me s rukama u lisicama. Teturao sam s još dvojicom nepoznatih po mokru asfaltu prema vratima. Skinuli su mi lisice; morao sam se svući, predati im odjeću i ono malo stvari koje sam imao uza se. Opipali su me, i na kraju sam odjenuo krem-sivi kombinezon od grube tkanine.

Dali su mi donje rublje, nastavio sam hodati beskonačnim, mračnim hodnicima i naposljetku smo se zaustavili pred čeličnim vratima ćelije. Jedan je policajac gurnuo divovski ključ u bravu i šeprtljavo ga okrenuo. Višestruko škljocanje zvučalo je beznadno. Policajac je povukao vrata i gurnuo me u prostoriju s dva kreveta na kat, jedan lijevo, a drugi desno uza zid. Dva muškaraca ležala su već na donjima i ljutito me promatrala.

„Svježe meso“, rekao je policajac muškarcima, okrenuo se i ostavio me smetena, a vrata iza mene ponovno su se zaključala. Obojica su me i dalje promatrala ljutito i lagano iživcirano. Vjerojatno nisu bili oduševljeni još jednim cimerom koji će im samo trošiti zrak u prostoriji. Jesam li ja to vidio lagan cerek na njihovim licima?

Gulili su kaznu zbog umorstva, bili su agresivni, a hobi im je, čini se, bio…

„I, koga mi to vidimo?“ upito je jedan naposljetku. Predstavio sam se i rekao da sam usmrtio policajca. Imao sam osjećaj da bi ova činjenica mogla biti dobar temelj za moje pozicioniranje ovdje. Nijedan nije odgovorio, nego su me prostrijelili pogledom. Zatim je jedan kimnuo, dajući mi jasno do znanja da se smjestim na jedan od gornjih kreveta. Bacio sam se na presvlačenje madraca.

Sljedećih sam dana doznao nešto više o obojici. Gulili su kaznu zbog umorstva, bili su agresivni, a hobi im je, čini se, bio pokušati zastrašiti me seksualnim insinuacijama. Jesu li uistinu bili homoseksualci, nisam znao, ali nisu propuštali priliku da mi najave kako ću im uskoro morati biti na usluzi.

Samo je bilo pitanje dana koji će prvi „navaliti“ na mene. Svađali su se oko toga puna tri dana, naravno, uvijek u mojoj prisutnosti. Ubrzo mi je postalo jasno da je sve bila samo predstava da me zastraše i testiraju.

U jednom sam trenutku zaključio da tome moram stati na kraj. Smislio sam način na koji ću zavrijediti njihovo poštovanje. (…)

Nastavak teksta pročitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.