Foto: Shutterstock

Barem tri puta tjedno sastavljam popis svega onoga što moram napraviti i gotovo uvijek mi se čini da je to neostvarivo. Dugo mi je trebalo da shvatim u čemu je problem. Zapisivanje svojih obveza na papir trebalo bi mi pomoći na konkretan način, ali zapravo proždire moj dan komadić po komadić. U čemu je onda problem? Ispada da problem nije u popisu, već u načinu na koji ga sastavljam. Trudim se izbjeći četiri osnovne pogreške, ali opet ih iznova ponavljam.

Moj popis je previše dugačak

U trenutku dok se odlučim popisati svoje obveze, već sam previše očajna. Tako da, umjesto da zapišem samo najvažnije stvari, one koje su neophodne, pišem sve čega se mogu sjetiti. Jer, ako sve to izvršim, osjećat ću se bolje, zar ne?  To bi bila istina kad bih zbilja napravila sve što sam zapisala, ali to se nikada ne dogodi. Umjesto toga odmah se na početku obeshrabrim i odustanem od svega. A ako i uspijem učiniti koju stvar s popisa, svejedno se na kraju osjećam neuspješno.

Nije poredan po prioritetima

Ozbiljno sam neodlučna, tako da mi je neugodno čim moram odlučivati o prioritetu. Teško mi je odrediti prioritete i razmišljati o tome, ali prisilim se to učiniti, jer inače samo odgovaram na poruke, a onda, kad bih trebala ispraviti hrpu testova, kažem si da zaslužujem odmor i nekako uvijek na kraju ne učinim stvari na vrijeme.

Previše je nejasan

Uvijek previše optimistično pomislim da ću biti superjunakinja učinkovitosti i umjesto da razumno napišem: „oprati pod u kuhinji i usisati sobu“, postanem preuzetna i napišem: „OČISTITI SVE“. Nada zadnja umire, kako kažu. Ali ja onda, umjesto da očistim barem kuhinju i sobu, ne očistim ništa, jer mi se ne da započeti posao kojemu se ne vidi kraj. Nikako se ne mogu prisiliti da učinim samo jednu stvar s popisa ako znam da ih ne mogu sve obaviti.

Činim više stvari istodobno

Nisam se previše iznenadila kad sam naišla na „Standfordovo“ istraživanje koje potvrđuje ono što sam i sama pretpostavila. Navodno su ljudi koji istovremeno čine više toga općenito manje učinkoviti od ljudi koji rade stvari jednu po jednu. Proizvod sam svojeg vremena – nitko danas nije u stanju ostati na istoj stranici na internetu duže od pet minuta – i ta navika ubija moju učinkovitost. Naime sve mi brzo dosadi i onda započnem raditi što drugo, a ono prvo nikada ne dovršim.

Metoda Ivy Lee

No sve u svemu, kad sve malo posložim, uspijem biti učinkovitija negoli sam bila prije. Za to nisu zaslužne niti posebno složene ideje, a niti nove. Većinu ideja preuzela sam iz metode Ivy Lee. Ivy Lee bila je savjetnica za učinkovitost početkom 1900-ih i preporučivala je nevjerojatno jednostavnu metodu, previše jednostavnu da ne bi djelovala.

U osnovi, Lee kaže da navečer trebamo zapisati šest najvažnijih stvari koje moramo učiniti sljedeći dan, a ujutro ih posložiti prema važnosti. Ono što ne uspijemo učiniti taj dan, stavljamo na popis za sljedeći. Primijetila sam da je ta jednostavna metoda uspjela riješiti većinu problema koji su me usporavali, a odnose se na to da sam previše komplicirala, da sam htjela učiniti više nego što je moguće ili nisam bila dovoljno usredotočena na stvari koje sam radila.

Međutim, jednostavno ne znači i lako. Metoda Ivy Lee traži veliku koncentraciju i snagu volje, ali je dovoljno korisna da budem učinkovita, nikad me ne obeshrabri kao moji stari popisi dužnosti i nekako uspijem obaviti sve što trebam ako sam dovoljno uporna.

Autor: Anna O’Neil (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)